Marketing
i činim pravu stvar.jezik pregrizem da,ne bi opsovala.
Već me dugo nisu hvatale «analize».
Osoba sam koja obavezno analizira bilo kakav postupak ili rečenicu(riječ).
Tako samoj sebi samo punim glavu glupostima.
Umišljam.
Samnom moraš paziti što ćeš reć.
Ubiješ me u psihu dok si rekao keks.
Negooo,prekjučer saznam jednu tako zanimljivu informaciju.
Ne mogu vjerovati da kraj toga prolazim već 2 god svaki dan pješice iz šk ili što ja znam otkud…
Da gledam u to…
izgleda da sam ja gledala kroz to.
čim nisam povezala ili obratila pozornost na to.
Zid jedne stare zgrade.
Praktički ruševina koja se nalazi pokraj bivšeg najpoznatijeg cajka cluba.
Sad je i ta ruševina u obradi,uzeo neki privatnik.
To sad nije ni važno.
Na njoj piše njegovo i njezino ime.
On i njegova bivša draga.
Ona.
Zabolilo me kad mi je netko slučajno napomenuo to prije 3 dana.
Vraćala sam se s nekog putovanja,nisam zvala svoje da dođu po mene.
Htjela sam proći tuda i to pogledati.
Mučilo me to kako da prolazim kraj toga toliko.
I ne vidim nešto što cijeli grad vidi.
Došla sam do tamo.
Gledala unutar ruševine.
Bile su neke rešetke pa nisam mogla unutra.
Pokušala sam posvijetliti mobom.ali bio je mrak.samo crnina.polako me nervoza hvatala.htjela sam kroz tu žicu proletiti.
Pogledam na zid koji gleda na glavnu cestu.
Tu je.
Natpis od 2m.
Ukopala sam se.
Noge nisam osjetila.
Strašila me pomisao što cijeli grad znao za njih kao par koji je bio savršen.dugo u vezi.što su svi očekivali da će završiti zajedno i pred oltarom.
Što je cijeli grad znao da je zid njihov.
I sad kad oni više ne postoje.zid je njihov.
Razmišljala sam o tome da uzmem sprej i prvom prilikom maknem to sa svojih očiju.
Sramota me.
Kao da pokušavam sakriti prošlost.
Zar mene može neki zid jebati u mozak?
Otišla sam s pameću.
Prošlost je ipak iza njega.
Sada sam ja ono što je uz njega.
Da,tješim se.
ponekad je tako lakše.
...još jedna analiza iza mene.
još jedne suze uz mene.
Post je objavljen 07.02.2008. u 00:50 sati.