Drevna je kršćanska tradicija da se u vremenu korizme pristupi intenzivnijem izgrađivanju odnosa s Bogom, sa sobom i s drugim ljudima, piše nam naš fra Tomislav Ćurić iz Zadra. Njegov poticajni zapis o korizmi svakako može biti prvi korak i dobar temelj u toj "korizmenoj izgradnji". Svakako pročitajte:
Pred nama je korizma u kojoj smo pozvani napraviti inventuru svoje vjere i svjedočanskog življenja iz vjere. S Isusom je nastupila nova era, novo vrijeme. Koliko se mi prepoznajemo kao dionici novosti kršćanstva, a koliko je u nama staroga čovjeka? Biti kršćanin na način kako to Isus od nas traži, ne znači upuštati se u površinske estetske korekcije, nego je potrebno zahvatiti u dubinu. Potrebno je odbaciti sve što nas sputava u potpunom predanju volji Božjoj.
Drevna je kršćanska tradicija da se u vremenu korizme pristupi intenzivnijem izgrađivanju odnosa s Bogom, sa sobom i s drugim ljudima. Nažalost tijekom vremena, vjernička želja za obraćenjem svela se na minimalističko ispunjavanje propisa o korizmenim odricanjima. I danas, razmišljajući kako provesti korizmu većina će se odlučiti za odricanje od nečega bez čega bi i inače mogli. Ljudi se tako odriču pušenja, kave, pijenja i opijanja, izlazaka, bučnih i razuzdanih zabava, kupovanja stvari koje im inače predstavljaju užitak i sve u tom stilu. A kad prestane korizma, već nakon uskrsne noći, ljudi nastavljaju s onim što su prije četrdesetak dana prekinuli. Je li u tome smisao korizme? Nije li takvo ponašanje sprdnja sa svime što je sveto nama koji vjerujemo u Boga Isusa Krista i koji se, puni zahvalnosti, spremamo na dostojnu proslavu spomen-čina muke, smrti i uskrsnuća Isusa, koji je Krist? Isus nas poziva da se promijenimo, da se obratimo i postanemo bolji. Stoga bi prvenstveno korizmu trebalo posvetiti nastojanju da se postane bolji, a ne pukom odreknuću od banalnosti. Vjerujem daje na svijetu malo zlih ljudi. Ali znam da smo svi mi skloni ponekad misliti, govoriti i činiti nešto loše ili propustiti misliti, činiti i govoriti dobro. I to bi trebao biti naš posao kroz korizmu. Otkriti vlastiti karakterni nedostatak, potom ga nazvati pravim imenom, uvidjeti njegove razloge i dubinu pa ga onda, molitvom zahvaljujući što to možemo činiti uz Božju pomoć, iščupati s korijenom i zauvijek izbaciti iz svoga života, ne dopuštajući tom korovu da nam gadi i truje dušu i naš odnos s Bogom i sa svakim čovjekom. I na kraju korizme biti svetiji nego na početku.
Tako činiti iz godine u godinu. Nastojati popraviti sebe, svoj odnos prema Bogu i svoj odnos prema svakome čovjeku. To je, dakako, puno teže nego opredjeljenje za najobičnije četrdesetodnevno odricanje od nečega što nas na kraju čeka da još žešće nastavimo gdje smo stali.
Izabrati hoćemo li prihvatiti korizmeno nastojanje ili korizmeno odricanje znači izabrati hoćemo li biti kršćani ili konzumenti kršćanskih izvitoperenih površnosti. A to je važan izbor. Važan izbor koji stoji pred svakim od nas.
One koji se odluče ove korizme na kršćanski put obraćenja valja unaprijed upozoriti da to nije nimalo lak posao. Zahtjevno je biti kršćanin jer se traži temeljna promjena dosadašnjeg nedovoljno dobrog života. Upravo zato je i mali broj kršćana na svijetu. Ali isto tako, svima onima koji se dvoume bi li krenuli na kršćanski put obraćenja ove korizme, valja napomenuti daje najteži dio obraćenja odlučiti obratiti se. Potom nam ne preostaje ništa drugo nego ustrajati u toj odluci i surađivati s Božjom milošću koja je neupitna.
Na kraju, na početku ovog važnog razdoblja u životu kršćana, želim svima izreći prigodnu poruku-čestitku: Sretan Vam početak korizme! Obratite se i vjerujte Evanđelju!