Prošlo je već 11 godina otkako sam otišao iz svoga maloga mista. Ah, vrijeme zaista leti! Zar ne?
Rekao bi čovik da ću pokupiti običaje urbane sredine? Pa i Nina Morić je u 10 godina potpuno zaboravila materinji joj hrvetski jezik! A znam pouzdano da manekenke nisu najgluplja stvorenja na planetu, (makar poznajem jednu koja može konkurirati za tu titulu), a ne, najgluplja stvorenja na svijetu su ipak nogometaši!
No, dobro. Tako ja izađem do grada poslije xx vremena i upoznam studenticu iz Zagreba. Počne spika... i u nekoliko navrata vidim upitnik iznad njene glave, te sam morao ponavljati čitave rečenice ovaj put na tečnom književnom jeziku.
Zar je moj dijalekt toliko različit od "normalnog" hrvatskog? Prisjetimo se: odrastao sam u svome malome mistu! Tu nije bilo problema. Tinejđerske godine, srednja škola i prije: začudo dečke iz susjednog mjesta udaljenog samo 4 kilometra ne razumijem, imaju jedan sasvim drugačiji dijalekt, ne samo narječje, već čitave riječi i izraze. Vrijeme odrastanja, noćni izlasci, vojska itd: vrijeme provodim na ulici susrečući pijance i sve vrste propalica: njima sam sasvim prihvatljiv, stranci s kojima pričam u sitnim noćnim satima su ionako prepijani da bi skužili što pričam, pred curama pokazujem manire i pristojnost te se prilagođavam situaciji i pričam od engleskog do književnog (sve tečno).
I evo me napokon 1998, stiže zaposlenje i moj odlazak u 3 nautičke milje udaljen Zadar. Dolazim u kafić i naručujem "belu kafu" (da mi smo jedini boduli koji govore belo umijesto bilo), konobar me gleda kao ratnog zločinca! Zato sam prilagodio izričaj, sada u gradu di svi naručuju "bilu kavu" ja naručujem "bijelu kavu". I opet me gledaju kao stranca.
Misto moje malo, svugdi pojdi doma dojdi!!!
Post je objavljen 06.02.2008. u 18:26 sati.