eY LJUDI. Tenks na komićima. E neda mi se niš pisat pa vam bum dal jednu priću od mog bratića Štefa.....
Vampiri postoje!!!!!
Usamljena kočija sa četri velika smeđa konja i njezinim putnicima probijala je tišinu male šume. Kočijaš je neprestano tjerao i šibao životinje da idu što brže i brže, kao da ih tjera sam vrag, što i nije bilo tako daleko od istine, možda kada bi stali jednog treenutka, ova šuma bi se pretvorila u najgoreg neprijatelja iz koje samo smrt vreba. Čak i u sredini dana kada je sunce najjače, ovdje je vladao mrak, sa svim svojim noćnim bićima koje je ona dopuštala. Bila je to šuma ispod prostranstava Velikih močvara udaljena samo nekoliko teških kilometara od zadnjeg kraljevstva. U jednom trenutku jedan od putnika provirio je kroz prozor spazivši krijesnicu u dubini šume. Na tren putniku je izašao mali osmjeh na lice da bi idućeg trena shvatio da gleda zapravo oko šumske životinje. Nije to bila ništa neobično za ove predjele, svatko se morao prilagoditi na svoj način da preživi a praviti se da si netko drugi čini se da je uvijek bila najbolja varka. Putnik je vratio svoj ozbiljan izraz lica i navukao zastor, prazan osjećaj ništavila.
Isprva nije obraćao pozornost na druge saputnike, ali ovo je bio svijet kada je svatko gledao svoja posla, i samo jedan krivi pogled te mogao stajati glave. Ispred njega je bio mladi zaljubljeni par, iako se i nije moglo vidjeti previše osmjeha na njihovim licima, čini se da je šuma krala svu sreću iz čovjeka. Pored njega je sjedio veoma čudan čovjek, nosio je kapuljaču preko glave i nije se micao cijelo vrijeme puta, možda to i nebi bilo čudno da on nije ušao u kočiju ne tako nedavno prije ulazka u ovu prokletu šumu. No putnika to nije smetalo. Bila je jedna stvar zbog koje su se bar malo osjećali sigurni. Iza njih na jednom konju slijedio ih je vitez kralja Argona, to je bilo pravilo svih kočija, da imaju svoju pratnju, a još više ako idu na duži put. Ovoj kočiji cilj je bio Tisuću hrastova, ali to je put koji nikad neće završiti.
Kočija se zaustavila.
Svi glasovi kao da su nestali, uključujući zvukove koji su dolazili iz šume. Putnici su na tren ostali prestrašeni. Tada je netko naglo odvukao zastor, djevojka je vrisnula od straha, no to je bio samo vitez koji je došao provjeriti jesu li dobro, jer ni on sam nije vidio zašto je kočijaš stao. Kada je dobio potvrdan odgovor otišao je do prednjeg dijela kočije. Približavajući se mogao je vidjeti konje prilično smirene, iako jako zadihane od brzog trka. Začuo je čudne zvukove s mjesta kočijaša, korak naprijed i ugledao je nekakvog čovjeka kako proždire vrat od kočijaša, krv se slijevala s njegovih usana i padala je lagano na zemlju, stvarajući lokvicu smrti. Vitez je napravio još jedan korak naprijed i tada ga je vamipir primjetio i maknuo svoje krvave zube s žrtve, no krv je i dalje kapala no ovaj put mazajući njegov plašt. Vitez je izvukao mač iz svojih korica i zamahnuo prema njemu, no vampir je bio brži i skočivši na drugu stranu nestao u šumu, ili je barem vitez tako mislio. Vitez je odmah pohitao natrah da provjeri putnike, no za neke je već bilo kasno, tamo je nepoznati putnik otkrio svoj pravi identitet, bio je to još jedan vampir, zgrabio je čovjeka do sebe i pokušao se napiti nove krvi. Djevojka i mladić su bili prestrašeni. Mladić je pokušao napasti vampira no ovaj ga je jednom rukom lagano odbacio na drugi kraj kočije udarivši glavom u drvo. Djevojka je vrištala od straha tražeći pomoć.
Izvana vitez je pokušao probosti vampira i to mu je uspjelo, no to je vampira samo još više naljutilo, bacio je svoju žrtvu i nogom snažno probio vrata od kočije, tako odbacivši viteza na zemlju. Sa svih strana su se stvorili niotkud drugi vampiri i počeli birati svoje žrtve iz kočije. Djevojkin vrisak je zamjenio zvuk svježe krvi kako teče niz njihove zube. Vitez je na tren ošamućen ležao na podu i gledao onog vampira kojeg je ranio, on je začudo samo stajao i promatrao svoju ranu kako zacjeluje, gotovo kao da je uživao potpuno u tom procesu. No to je završilo i on ga je pogledao svojim mrtvim crvenim očima, vitez je protrnuo ostavši na tren kao zaleđen. Jedan trenutak previše…bacio je svoj mač na vampira ranivši ga još jednom, blizu srca ali ipak predaleko. Vidjevši da mu nema izlaza okružen tim bićima vitez je izvadio mali nož iz svojih korica, i prerezao si vrat. Vampir mu je prišao, lagano se sagnuo, uzeo u ruke njegov nož, promotrio ga, krv se još polako slijevala s njegovih oštrica, vampir ga je priližio ustima i u jednom velikom potezu polizao ga, idućeg trenutka rana na njegovim prsima je nestala.
-Idemo braćo, ovdje nema više krvi za nas, ali tamo, tamo iza zidina one tvrđave čeka nas prava gozba!: uzviknuo je veselo jedan od vampira dok je proždirao zadnje ostatke svoje žrtve.
Zvukove smrti i krvi probio je zvuk konja koji su se približavali. Svi vampiri su bili mirni i stajali su na mjestu čekajući. Gotovo da si mogao osjetiti vjetar smrti, isti onaj vjetar kao kada za tople ljetnje večeri, lagani vjetrić vam oduzme tu toplinu i da vam hladnoću, zbog njega protrnete i osjetite se na tren živima, a zapravo osjetili ste smrt.
Pet velikih i snažnih konja, prekrasne crne boje i crvenih očiju dojahalo je do vampira, ispred njih svih je bio Rayhan. Sjahao je sa svog konja dok su ostali stajali na mjestu. Rayhan se približio kočiji i pogledao unutra, vidio je dvoje mladih, sada mrtvih i pretvorenih u obične žrtve gladi. Ništavilo smrti. Na tren se zapitao opet kako je do ovoga došlo, jednom je i on bio kao oni, a sada je postao čudovište, s krvi na rukama, s previše krvi na rukama.
-Zakopajte ih!: glasno je povikao i krenuo prema svojem konju.
-Zašto bi ih zakopali to su sad samo obična trupla; rekao je jedan od vamipra.
Rayhan je sjeo na konja okrenuo se prema tom vamipru i pogledao ga u oči. Gledao ga je tako jako da vampir nije mogao maknuti svoj pogled. Kao obična prašina vampir se raspao i pretvorio u obični prah.
-Kada završite pospite grobove njegovim prahom!; povikao je glasno Rayhan odlazeći polako od njih prema putu odaklen je kočija došla
Post je objavljen 06.02.2008. u 10:45 sati.