Masa ljudi hrlila je na večernju tekmu, a ja sam bio klinac, tek prvi srednje, ali već žestoko inficiran virusom navijačkog pokreta koji je tada u cijeloj bivšoj državi bio u neviđenom usponu. I tako, došavši na ulaz na istočnu tribinu sa strane Maksimirske, čekao sam u redu s još nekoliko prijatelja. Pregled je vršila tadašnja milicija, uglavnom veliki brkati tipovi iz pasivnih krajeva, žestoko indoktrinirani komunističkom ideologijom. U džepu sam imao navijački šal milanskog Intera, a frend iz razreda koji je bio sa mnom, imao je šal Napolija. Naime, tada su bili popularni talijanski šalovi s natpisima, a onaj tko ih je uspio nabaviti iz Trsta, bio je faca. Po stranom šalu si se kao ultras i pripadnik navijačke grupe razlikovao od ''običnih'' navijača, koji su - koliko god to danas neobično zvučalo, nosili obilježja Dinama ili pletene plavo-bijele šalove koje su im splele mama ili baka. Došao je red da me Brko pregleda, iz džepa mi je izvadio šal od Intera, trebalo mu je jedno pola minute da zamuckujući pročita ''F-o-r-z-a I-n-t-e-r'', a onda me za ruku brzo odvukao sa strane.
Naravno uplašio sam se, ne toliko njega, više činjenice da bih mogao propustiti derbi, a da uopće nisam znao zašto. Dva milicajca ljutito su proučavala moj šal, kao da sam otprilike pokušao unijeti ručnu bombu. Onda je ovaj drugi rekao kako je sve u redu jer šal ima socijalističko obilježje. Naime na šalu je bila zvijezda koju na moju sreću Inter ima na grbu. Iako to nije bila zvijezda koju je on želio, ironije li - Inter je desničarski klub, to je zadovoljilo Brkine prohtjeve i on me pustio na tekmu. Frend koji je imao Napolijev šal nije bio te sreće, šal su mu uzeli, a kad se pobunio, dobio je par udaraca, te je izbačen sa stadiona.
Idiotima je neki komandir partijske milicije dao zadatak da plijene šalove koji nemaju socijalistička obilježja. Ovo zasigurno izaziva smijeh i čuđenje kod čitatelja koji se ne sjećaju vremena bivše države i tadašnje milicije, ali to je bio jedan od njihovih benignijih zločina. Bila je to partijska formacija koja je osim zakona morala provoditi i nekakve sulude političke ideje i štititi totalitarni sustav svim sredstvima. Onda je došla '90., i mi smo na stadionima prvi pokazali zube toj miliciji, nalupali ju i poslali u ropotarnicu povijesti, a s njom simbolički i državu Jugoslaviju i zločinački totalitarni sustav.
Onda su nam rekli: ''Sada je stvorena slobodna Hrvatska - demokratska država, lišena jednopartijske kontrole, stranačke milicije i kojekakvih ružnih stvari karakterističnih za totalitarne režime!''. Naravno, do '93. sam već bio na jedno 7, 8 informativnih razgovora u Đorđićevoj, a isti inspektor koji me koju godinu ranije pitao da li imam kakve veze s, baš me pogodio - ustaškom emigracijom, sad me ispitivao da li mi je netko u obitelji bio u oficirskom kadru JNA. Da, tata mi je Blagoje Adžić!
Pozicija navijača nije bila puno bolja, iako smo neovisnu Hrvatsku sanjali, opet smo bili državni neprijatelji, uglavnom radi našeg opiranja promjeni imena Dinamo i miješanju politike u sport. Ubrzo si na tekmu smio nosit Interov i Napolijev šal, ali nisi smio Dinamov! Šalove smo švercali u gaćama, a kada smo nekoliko puta uspjeli unijeti transparent ''Dinamo Svetinja'', na tribini smo vodili prave bitke. Ovaj put sa stranačkom policijom umjesto s partijskom milicijom.
Onda je došla 2000. godina, na vlast su se popele stranke koje su tobože srušile HDZ, iako su se zapravo cijelo vrijeme ponašale kao jazavci, te se barem u Zagrebu, mašući Dinamovim zastavama skrivale iza nas koji smo bili jedina prava oporba Tuđmanu i HDZ-u. Bez obzira što naši motivi nisu bili politički, nego smo se jednostavno borili za pravdu.
Rekli su nam: Sad zaboravite i totalitarizam i autokraciju, sad će vladat idila, i bit će proganjani samo oni koji krše zakon. I stvarno, na prvi pogled bilo je bolje, mogao sam nositi i Dinamov i Interov i Napolijev šal i transparente kakve hoćeš. Policija je uglavnom ostala ista, tukla je ljude vezane lisicama, iživljavala se i redovito ponašala kao treća navijačka skupina. Kada nije bilo incidenata, oni bi se pobrinuli da ih bude. Nisam se toliko obazirao, jer ipak je bilo bolje nego prije, i nitko ti nije branio da navijaš za klub koji hoćeš, a da se pritom tobom ne bave nekakvi partijski komiteti ili stranačka vijeća.
A onda je došla nedavna tekma s Cibalijom i policajac na ulazu na sjever zabranio je da dečki unesu koreografiju i transparente kojima bi odali počast Vukovaru, i što je najgore - na stotine hrvatskih zastava. Tupan je očito dobio zapovijed da pazi da se ne unose transparenti protiv uprave i veliki transparenti iza kojih bi se mogle palit baklje. Možda bi bilo dobro da na tribinu dolazimo goli, kako bi policiji olakšali posao hvatanja tih okorjelih kriminalaca koji pale baklje? Zbog baklji nećemo dobiti EP? O tome nevjerojatnom razlogu za povećanu represiju nad navijačima ću nekom drugom prilikom.
Hoće li itko snositi posljedice što se mi navijači nismo mogli prisjetiti Vukovara i svih onih, pa i poginulih navijača, koji su stvorili ovu državu? Hoće li se naša policija, koju svi mi plaćamo, ikada početi ponašati kao profesionalna i čvrsto hijerarhizirana struktura u kojoj svaki primitivac s pendrekom ne smije i ne može provoditi svoju volju i maltretirat ljude kad god poželi? Hoće li napokon netko iz današnje policije, ako nije iz onih prošlih, odgovarati za svoja zlodjela nad navijačima? Za konstantu prekomjernu uporabu sile nad djecom od 15 ili 16 godina, za zabranjivanje hrvatskih zastava kojima smo se trebali sjetiti Vukovara, za laži u istragama zbog kojih mnogi nevini navijači dobivaju zabrane ili stroge kazne. Jesmo li se uopće maknuli iz vremena Brke milicionera i Canjuginih pendrekaša?
U drugim društvenim sferama itekako jesmo! Danas obični građanin uglavnom nema straha od državne represije: gradom paradiraju homoseksualci, održavaju se Dani srpske kulture, a sigurnosni problem su čak i zaštitnici životinja. S druge strane policija se uglavnom pravi mutava kad je u pitanju pravi kriminal - korupcija, trgovina drogom, obiteljsko nasilje, reket, nošenje oružja...
A navijači, oni čiji je bunt bio pokretač borbe za slobodnu i demokratsku Hrvatsku? Oni koji su u prošlosti na stadionima, unatoč ogromnoj represiji, imali hrabrosti skandirati ono što su drugi samo mislili. Oni koji su u Hrvatskoj, za razliku od ostalih europskih država, u velikoj većini slučajeva stradali jer su bili etiketirani kao protudržavni element, a tek onda kao huligani i vandali. Niti danas policija uopće ne radi distinkciju između onih nekoliko postotaka pravih huligana, i navijačke većine koja je uglavnom nesklona nasilju.
Navijači su danas proglašeni najvećim problemom ovog našeg bolesno licemjernog društva koje stalno žmiri nad zlom koje mu se događa pred očima, a zgražava se nad benignim navijačkim vandalizmom i ritualnim nasiljem koji su u medijima napuhani do nevjerojatnih razmjera. Otprilike kao da imate leukemiju, a zabrinuti ste zbog karijesa...
Netko je duhovito rekao da je protiv BBB, ali i drugih navijača, upravo pokrenuta Treća neprijateljska ofenziva. U prve dvije smo pobijedili mi - više nema niti SFRJ, niti NK Croatije, a mi smo još uvijek tu.
Gospodo, mislite li da ste jači od nas? Pitajte Brku milicionera i Zlatka Canjugu što misle o tome...
Post je objavljen 05.02.2008. u 23:14 sati.