Tebe više nema. Nije da sam te uklonila. Ni u čemu mi nisi smetao. I sam znaš što je kreativni impuls. Kad te taj povuče nema odustajanja. Iskreno, nisam se ni željela odupirati. Ovo je najljepše podlijeganje u mom životu. Ponosna sam na sebe što imam dovoljno hrabrosti da učinim ono pred čime bi mnogi stali, premišljali, možda i patili a onda sramotno okrenuli leđa i pobjegli.
Ti znaš da sam ja drukčija. Da rušim granice. Da idem ne samo do kraja nego još dalje, da proničem kroz nepronično, da moram upoznati sve što mi je donio ovaj život, ali i svi moji predživoti.
Znam da ćeš mi oprostiti. Koliko god da smo ti i ja potpuno različite osobe – od spola, dobi, pogleda na život, ukusa, naravi, čega god hoćeš! – u jednoj smo vrlo bliski, ponekad smo isti. Kao i ja i ti si beskrajno slab pred valom kreativnog čina. I najmanji valić kad ga pošalje kreativni ocean, svakoga od nas, tebe kao i mene, baca na koljena. Utopimo se u žličici kreativne ambrozije!
Kad me malo prije preplavilo to čudo istog sam te trena, bez i najmanje krzmanja, bez ikakve grižnje savjesti jednostavno prebacila u priču. Odnedavno ti živiš samo u našoj priči.
Radit ću s tobom što mi god padne na pamet. Ako treba i pod cijenu života sve ću podvrgnuti ulozi koju mi je sudbina namijenila. Osjećam da sam te rodila. Neću te puštati na slobodu. Ostaješ trajno zarobljen u priči.
Post je objavljen 06.02.2008. u 07:01 sati.