Gljive (Fungi)- opsežna skupina heterotrofnih eukariotskih organizama. Ili su saprofiti (hrane se organskom hranom koji su proizveli drugi organizmi) ili paraziti (koriste hranu živih organizama). Vegetativno tijelo gljiva je micelij (izgrađeno od isprepletenih hifa). Plektenhim- gusti splet hifa.
Gljive imaju osobine koje ih povezuju sa životinjama -stijenka hifa u gljiva je građena od hitina, tj. od tvari koju proizvede životinja, rezervna tvar je glikogen [životinjski škrob], ali nikada škrob i DNK analizom ustanovljena je veća sličnost sa životinjama nego s biljkama) te imaju osobine koje ih povezuju sa biljkama – imaju staničnu stijenku, nepokretne su te se hrane na biljni način, uzimajući hranu vanjskom površinom i načinom razmnožavanja gljive su svakako tijelesno vezane uz biljke, postoji jasna izmjena generacija, što je osobina biljaka. Djele se na mješinarke i stapčarke.
Mješinarke- imaju micelij građen od vrlo dugih hifa s poprečnim stijenkama. U himeniju (sloj u plodištu) se razvijaju askusi, mješinice gdje se razvijaju askospore. Mješinarke imaju jasno izraženu izmjenu generacija, spajaju se cijeli spolni organi, a stapanjem + i – jezgre razvija se zigota. U mješinarke ubrajamo gljivice. U njih pak ubrajamo kvašćeve gljivice (saharomiceti=. To su vinski kvasac te pivski ili pekarski kvasac. Razmožavaju se vegetativno, pupanjem. Stijenka im je od ugljikohidrata i najčešće su kuglastog oblika (jednostanični, najčešće). Vinski kvasac izaziva fermataciju pretvarajući grožđani šećer etanol. Živi u tlu. Značenje etanola je veliko, s time i tih gljivica. Pivski ili pekarski kvasac ista je vrsta kvasca, a poznata je jer fermentira ječmeni slad u etanol. Djelovanjem kvasca nastaju mjehurići CO2 uz pomoću kojih se tjesto nadiže. Kvasci su vrlo bogati vitaminima. Među mješinarke ubrajamo i zelene plijesni, a najpoznatija vrsta je kistac ili penicilijum. Odlikuje se sporangijskim nosiocima koji su raspoređeni poput kista i na tim ograncima razvijaju se spore u nizovima. Ta vrsta ima antiobiotsko djelovanje i to je otkrio Aleksandar Fleming. Na kraju je prispjela jedna dinja sorta kantalup, njezina je plijesan pokazala vrlo jako antiobotsko djelovanj, 80 puta jače od onog koje je ustanovio Fleming. Jedan od najpoznatijih enzima zelenih plijesni je zimaza, koji razgrađuje škrob. Pepelnice su parazitske gljivice koje ćive u pepeljastim prevlakama na listovima i plodovima različitih viših viljaka, nanoseći velike štete u poljoprivredi – pepelnice vinove loze. Ražova gljivica parazitira u plodnici trava. Razvija rošćić-sklerocij. Sklerocij sadrži otrovan alkaloid, koji je ljekovitih svojstva. Služi u porodiljstvu jer izaziva grčenje maternice. Sadržaj sklerocija izaziva halucinantne pojave i psihičke smetnje, te je osnova u proizvodnji droge popularnog imena LSD. Smrčak je vrlo ukusna gljiva za jelo. Narančasta zdjeličarka ima plodište i po više centimetara u promjeru, zjeličastog je oblika, a s gornje stane razvija se sloj s askusima. Gomoljače ili tartufi posebno su poznate u kulinarskom umijeću. Žive u bjelogoričnim šumama u tlu na dubini od oko 15cm. pldišta su snažne arome. Traži ih se pomoću treniranih životinja (istarske tartufe).
Stapčarke – ploišta su im najčešće poput kišobrana ili klobuka na stručku. Razvijaju bazidiospore po 4 na zajedničkoj stapci bazidiji. I kod stapčarki je vrlo jasno izražena izmjena generacija, stapaju se + i – hife, a bazidiospore se razvijaju također nakon stapanja + i – jezgre. Djele se na parazite i saprofite. Paraziti su uzročnici različitih gljivičnih oboljenja. Parazitiraju na višim biljkama što nanosi velike štete u poljoprivredi. Tu spada Žitna hrđa- hrđave pjege po listovima pšenice. Ta ista gljivica svojim sporama zarazi i listove žutike i obratno. Dakle ima dva domadara. Također tu spadaju snijeti, napadaju žitarice, a među njima je posebna vrsta kukuruzna snijet, koja u klipu kukuruza razvija sitne crne spore u vrlo velikom broju te se putem zraka širi daljnja infekcija. Najveći dio su saprofitske gljive koje žive u šumskom tlu, na livadama, na kori drveća gdje se gomilaju organske tvari.. U supstratu razvijaju bogato razgranjeni micelij, također od pregrađenih higa, a na površini se razvijaju plodišta razlićitih oblika, boja i veličine, najčešće razlučena u stručak i klobuk. S obzirom na izgled plodišta djele se na listićarke (muhara, šampinjooni, blagva), rupičarke (vrganji, gube) te zupčarke (PROSENJAK). Pldošte može biti i zatvoreno, često je kruškastog ili kuglastog oblika, spore se razvijaju u unutrašnjosti, a pucanjem plodišta se rasipaju i raznose vjetrom. –gljive puhare. Otrovne stapčarke se djele na 3 skupine. 1. koje štećuju jetru, (zelena pupovka, sadrže stanične otrove), 2. One koje napadaju živčani sustav (panterovka i muhara, malo blaže trovanje, ali može završit smrću), te 3. One koje napadaju sluznicu želuca, (npr. ludara) izazivaju povraćanje i proljeve. S gljivama moramo biti na oprezu.
Neke su samo povremeno o trovne, ovisno o starosti plidšta, o vlažnosti staničta, o neispravnom načinu sabiranja, o načinu pripreme, ili pak o vrsti hrane i pića koje se uzima zajedno s tim gljivama. Primjer je gnojištarka, vrlo ukusna gljiva, ali izaziva probavne poremečaje ako se jede uz alkoholna pića. Veliko je značenje šumskih gljiva također u povezanosti njihovih razgranjenih hifa s korijenjem šumskog drveća, koje gusto obavijaju i preuzimaju ulogu korijenovih dlačica, ponekad i u potpunosti jer su njihove hife duše, pa stoga i djelotvornije od korijenovih dlačica. Stablo opskrbljuje te gljive organskom hranom. Ovakvo združivanje viših biljaka zove se mikoriza. Ponekad gljiva opskrbljuje višu biljsku i s atmosferskim dušikom. Mikoriza je značajna i za cijelu porodicu kaćuna. neke orgideje trajno žive u mikorizi, pa nemaju zelenih listova. Znaenje gljiva- mineralizacija organskih tvari u prirodi, simbioza s višim biljkama.
Lišajevi- su oblici suvremene simbiogeneze, simbioze dvaju različitih organizama, gljive i alge. Gljive su mješinarke ili stapčarke, a alge su jednostanične, zelene ili modrozelene. Udružuju se u spužvasto tijelo, koje se također označuje kao steljka. Alge pribavljaju organsku hranu za sebe i gljivu dok gljiva pruža algi zaštitu, vodu i minerale. Tim udruživanjem nastale su nove strukture, novi oblik života osebujnih morfoloških i fizioloških svojstava. Djele se na koraste, lisnate i grmaste lišajeve. Preko poprečnoh prereza uočavamo tri sloja : 1. zaštitni sloj – vanjski kožnati sloj gušćih higa, 2. asimilacijski sloj, sloj poslje zaštitnog, malo hifa s mnogo stanica algi te, 3. sloj za izmjenu plinova, rahlo raspoređenih duhig hifa.. Na nekim ćemo lišajevima uočiti plodišta poput trubica u kojima je himenij s askusima. Ipak najpešće se razmnožavaju soredijima. Soredij je tjelešce koje sadrži jednu kuglastu stanicu alge omotanu kratko higom odgovarajuće gljive. Rastu na stijenama, u pukotinama stijena, u krošnji i na kori drveća, na tlu, zidovima i drugdje. Indikatori su zagađenja, osjetljivi na SO2. Piniri su vegetacije, oblikujući prva tla na stijenama za razvoj drugih biljaka. U sjevernim su krajevima (Laponija) uz mahovine glavni element vegetacije tundra i izvor hrane, pa time i čimbenik preživljavanja tamošnjih sobova. Pogoduje im vlažnost zraka, ali preživljavaju i najnepovoljnije uvjete. Neke su vrste vrlo ljekovitih svojstava, npr. islandski lišaj poznati je lijek za kašalj, lišajevi su također značajniji jer se od njih proizvodi i lakmus papir. Najveće značenje lišjeva je ipak u toma kao pinira vegetacije jer oni postupno stvaraju životne uvjete i za više biljke.
Post je objavljen 05.02.2008. u 19:58 sati.