Pregled posta

Grohot-om se nasmijaše

Stvarno u zadnje vrijeme malo nešto hodam. I dalje obilazim sniženja po šoping-mekama i dalje dugujem post o tome što sam sve kupila na sniženjima od planinarske opreme i dalje sam nekako njonjava za bilo što ozbiljnije... No, evo, ipak smo se uspjeli skupiti i prošetati se po istočnim obroncima Medvednice.

Uglavnom, na moje pitanje "da gdje sutra idemo", odgovor je bio "ma, tamo di se Šumarka izgubila". Naime, brdašce Grohot u našem je malom društvo poznato po tome što su čak i Šumarku izbacili iz takta. Znamo da je ona krenula iz Marije Bistrice pa prema Laza. I iz njenog posta je bilo očito da su markacije nula (0) bodova. Zato smo mi odlučili doskočiti tom problemu i krenuti s druge strane Medvednice u osvajanje ovog 400-i-nešto-sitno-metara vrha.

Da skratim priču, na ovom je izletu bilo toliko neočekivanih prevrata da će mi Grohot garant ostati u dužem pamćenju!


Poljak u knjizi opće ne komentira kako, dovraga, doći autom od Zagreba do sela Blaguša odakle počinje uspon. Detaljno piše o busnim linijama, ali auto ništa. Na njegovim mapama to je selo Blaguša skroz pri dnu mape tako da se ne vide prilazne ceste. Mi na netu nismo ni gledali mape, jer smo očekivali da ćemo sve s lakoćom naći i tako smo ostali blago zatečeni na terenu predbacujući jedni drugima da tko je bio zadužen za pristupne ceste/karte! Začas nas je Poljak zavadio!

Kad smo odbacili mogućnost da tajno slijedimo autobus iz Dubeca za Blagušu, odlučili smo krenuti prema intuiciji. Na prvom smo velikom raskršću u Sesvetama skrenuli tradicionalno lijevo i odmah se zaustavili. U birtiji Kod Brace, gdje je zabranjeno stajati ispred lokala, saznali smo da smo trebali produžiti još malo glavnom cestom, dublje u Sesvete i onda na sljedećem raskršću skrenuti lijevo. Nema beda, vratimo se na glavnu cestu praveći jedno dva-tri ozbiljna prometna prekršaja i odletismo na sljedeće raskršće. Kasnije smo utvrdili da smo mogli ići i prvom i drugom cestom lijevo iz Sesveta. Svi putevi vode u Rim, a dva u Blagušu iz Sesveta!

Mi smo, dakle, krenuli onom starom varaždinskom cestom. Prolazite sljedećim selima: Popovec - Soblinec (idete prema Kašini) - Gajec - Prepustovec (cesta udesno) Jesenovec - Blaguša. Mislim da je ovo prvi put u povijesti Interneta da je netko napisao sva sela od Zagreba do Blaguše pa sam malo uzbuđena, oprostite na previše emocija! Ovo je bila prava mala avantura, ako ne poživčanite zbog manjka uputstava. Čudom se čudim da nam je u ovom dijelu puta sve išlo od ruke i auta.


Po ulasku u Blagušu šok! Crkva Sv. Marka u središtu simpatičnog sela!




Uđite slobodno u Blagušu, ne bojte se, doći ćete vrlo brzo do busne stanice gdje se okreću autobusi. Tu se cesta razdvaja - ravno i desno varijatna. Idite ravno (ne desno!).





Znat ćete da ste na pravom mjestu za ostaviti auto po dvije stvari. Prva su lavovi na ulaznim vratima, inače, zaštitni znak mnogih blaguških kuća.






Drugo je ogromna žuta kuća s lijeve strane s original spomenikom Majci Mariji. Lako tako!




Parkirasmo. Krenusmo. Put nije počeo obećavajući. Ja sam bila prva ne zbog velike fizičke snage, već zbog činjenice da ne volim hodanje tmurnoj šumi i blatu. Htjela sam da što prije prođe. Putem su nas intrigirale table...

Navažati, anyone?




Moje nove planinarske hlače već nakon 100-200 metara bile su blatne do koljena. Na nagovaranje da obučem gamašne nisam nasjela. Lakše mi je hlače strpati u mašinu, nego gamašne prati na ruke, ne?


Kako god, put je postajao sve dramatičniji i dramatičniji. Pretpostavljam od otapljanja snijegova i tko-zna-čega-sve-ne, od gore su se slijevale razno-razne tekućine, including virovi!




To je vremenom dosegle takve razmjere da nam je na par mjesta bilo gotovo nemoguće za proći! Morali smo gacati po vodi, preskakati po skliskom kamenju, koristiti lijane od sasušenih grana i slično. Ne moram napominjati da sam ja jedina krivo procijenila dubinu i stala u vodu do gležnja. Pravila sam se da-nije-to-ništa.








Također mislim da ne moram napominjati da nisam, naravno, ponijela rezervne čarape, jer zašto bih, dovraga, na 400-i-nešto-metara visine morala imati rezervnu opremu. Sve ovo vam možda na slikama izgleda bedasto, ali u stvarnosti smo mi ostali blago zatečeni količinom i brzinom vode.



No, ono što me užasno ižifciralo jest apsolutni izostanak bilo kakvih markacija. Strašno. E a kad vas nešto tako iznervira, teško se opustiti i prepustiti. Da se vratimo na početak posta. Ona dva lava ispod kojih stoje markacije lijevo i desno... mi smo odlučili krenuti prvo lijevo, pa doći do vrha i onda se vratiti alternativnim putem i stići na raskršće s ove desne strane.



Dakle, napraviti kružnicu. Ispostavilo se, da ako krenete lijevo nećete vidjeti niti jednu jedinu markaciju do lovačke kuće blizu samog vrha Grohota. Tužno. Ako idete desno, vidjet ćete super markacije, sve pet. Ajd sad vi to objasnite! Inače, ovaj nemarkirani lijevi put postaje naglo markiran nakon lovačke kuće (10 min. od vrha). Zašto još ovaj komad nije markiran, ja ne znam, ali je bilo fakat neugodno i bezveze. Imaš osjećaj kao da te netko pravi budalom dok hodaš i prepireš se s drugima gdje bi mogao biti *pravi* put. Nikako ne idite tim lijevim putem, ako ste senzitivni na manjak markacija i imate problema s orjentacijom u prirodi!



Putem smo sretali hrpe lovačkih čeka u kombinaciji s hranilištima. Kad prođete lovačku kuću krenete udesno i tu sad kreću bolje markacije. Tu sam u jednom trenutku od klopotanja vode kroz neke cijeve pomislila, sva u strahu, da neka divlja svinja-osvetnica u galopu trči prema meni! Majke mi, skamenila sam se jer sam čula GALOP! Stalno sam imala neki osjećaj da će mi kroz te duge surduke iznenada u kadar uletjeti pobješnjela divlja svinja. Jednom smo tako izletjeli pred četiri medvjeda, pa morat će jednom pasti i koja divlja svinja. I ja sama ispred svih i odjednom čujem taj neki galop, napnem svom snagom trbušne mišiće, zažmirim, očekujem svaki tren udarac, kad ono... ništa! Onda skužim da je to zvuk od neke vode. Ostali u koloni su mi nakon par minuta dali za pravo da stvarno nije bio ugodan zvuk te vode u toj nekoj cijevi položenoj uz put... i da bi vjerojatno i oni sami pomislili da se radi o nekoj divljoj životinji u trku da su se zatekli na mom mjestu.


Taj zadnji dio uspona i nije bio baš bezazlen. Surduk je bio kompeltno razrovan od vode, morali smo se popeti jedno 2-3 metra iznad i hodati paralelno sa surdukom. Imala sam dva dana upalu mišića.




I sad tako blago-u-Gospodinu živčana, dolazim pred dom kad tamo...

Sve sam im oprostila!


Toliko dragi i simpatični domaćini, ma, super neki ljudi! Njih trojica s dva traktorčića roštiljaju. Odmah su nam se predstavili, ispričali povijest svog planinarskog društva Blagus, rekli koju riječ od piramidi postavljenoj prije 7 godina... i inzistirali da im se pridružimo na ručku! Naime, roštiljali su hrpe mesa i molili nas da ostanemo. Baš su bili dragi. No, mi em nismo bili gladni, em nam je bilo neugodno što im nismo mogli dati ništa zauzvrat. Topli i dragi ljudi, svaka čast, pravi planinarski doček! Kako rekoh - sve sam im oprostila!




U kući hrpa žigova. Na vanjskom zidu kuće postavljen novi ugradbeni žig. Sve super, sve pet! Štambiljala sam pola sata sve odreda!








Vidikovac nevjerojatno dobar s obzirom na kojoj smo nadmorskoj visini.





O surovosti klime na Grohotu govore i ovi detalji s vidikovca:





Spust je bio prelagan. Markacija na sve strane. Na jednom mjestu kroz šumu simpatična fora s postavljenim znakom "busna stanica" hehe... Eee da je to bilo u Poljakovo vrijeme!




Za čas smo se spustili do našeg raskršća.

Inače, ima još jedna stvar kojanas je iznenadila... u tom kraju ima jako puno biciklista s full opremom. Aktivno neko područje, tko bi rekao.