Jutros sam se probudila spremna za spaljivanje. Karnjeval je. Noćas, Krnjo mora pasti. Neću se posebno maškarat. Maska mi ne fali. Podočnjaci. Gornja natečena usna, kućni ogrtać star 30 godina, poklon za jedan davni osmi mart, bit će dovoljno da me nitko ne prepozna. Čak ni moj Tukac. Kad se naljuti, zna reći kako ja nisam žena koju je ženio. Kao, on je ostao isti. Je, vraga. Ni, Euro nije svugdje Euro. Tamo daleko, u Srbiji je «Evro»...
Čitam "Slobodnu Dalmaciju", nacionalni dnevni list i ne mogu se načuditi Ćići Senjanoviću i njegovoj rubrici:
Ajme meni!
Ajme meni kako piše meni nerazumljivim jezikom. Pa tako piše:
-Tadić pobijedio u Srbiji.-A sad lipo po vaju. –Bez bombizavanja...
U mom portunu nitko mi ne zna prevesti; "po vaju i bombizavanja". Kad promislim, ništa čudno, vikendom nitko od susjeda ne ostaje doma. Svi su na selu; kopaju,režu, sade, suše, zalivaju, boćaju...Nema fetivih Splića.Tko će znati ove stare riječi izvučene iz nonine škatule.
Ako se dalje bude razmetalo ovakvim starim riječima, bit će dovoljno tiskati "Slobodnu" u jednom primjerku; -za Ćiću & njegove prijatelje...
Post je objavljen 05.02.2008. u 17:41 sati.