Text je napisan sa smijehom plačem ma sa svim mogućim osjećajima.....
Napisala sam ga kada sam shvatila da sam se zaljubila
u osonu u koju možda nebi trebala....ma zaljubim se uvijek u meni neke
nedostižne tipove...
ali eto moram patiti radi toga.....takav je život...(bar moj)
ali možda Bog želi da upoznam puno pogrešnih ljudi ....ali možda dolazi i moje vrijeme ali do tada....eh do tada..ostaje samo patnja bol i ja....sama s mojim najboljim prijateljicama....
Što se događa???
Ma što da želim sve je tako daleko…
Eh da…Nakon dugo, dugo vremena opet osjećam ono što neki ljudi zovu ljubav…Ali…
Dali je to zaista ljubav ili nešto razočaravajuće kao i do sada..
Znam da ću opet patiti tj. Osjećam to. Nije mi jasno zašto se baš to uvijek meni događa???
Žao mi je ljudi koji su uz mene, koji me vole i koji se ponose mnome. Žao mi je što me svaki dan gledaju zamišljenu i samu suznih očiju. Znam da će me svi sada pitati «Pa zašto onda to činiš???»Ne mogu si pomoći to je jednostavno jače od mene… Često se pitam dali uopće zaslužujem biti sretna ako toliko vrijeđam ljude koji me vole. Uvijek je tu taj problem.
Nakon dugo vremena se zaista zaljubim i sada ovo… Kako mu reći? Kako pokazati? U glavi mi se samo roje misli «Ma daj to je nemoguće…ne nadaj se razočarat ćeš se..!» Ali željela bi da zna i kada se on osjeća tužno, usamljeno i bez ikoga, da shvati da jedna osoba ipak živi za njega i da ga je zavoljela (istina u kratkom vremenu) ali ga je zavoljela…Želim mu reći što god on odlučio, da budemo ili ne budemo zajedno…poštovat ću to jer samo ako je on sretan i ja ću biti. Iako mislim da bih samo s njim bila sretna. Znam…Znam da niti ne pomišlja da mi se sviđa ali…VOLIM GA…Postoje neke riječi koje se ne mogu objasniti kako i zašto, a ova je jedna od njih… Svaki put kada ga pogledam u one oči koje mi oduzimaju dah, a šalju neku poruku punu nježnosti i dobrote. Živim za taj dan kada će doći do mene kada sam tužna i reći mi «Ne brini zajedno ćemo»… Ali ovako…..Ovako mislim da je to jako daleko ili možda neizvedivo…Ma sad ionako nije važno…Sada sam ipak malo sretna (barem tako mislim)…
Postoje dvoje ljudi koji su moja vjera u pravu ljubav…postoji jedna osoba koju toliko volim i koja je uvijek tu uz mene, koja me uvijek oraspoloži i nasmije… HVALA TI!!! Već je jako kasno, a meni se samo misli roje po glavi…pokušavam biti optimistična ali ne, ne ide mi..to nije moj stil… Što ćeš valjda je netko stvoren i da bude tužan…Krajnje je vrijeme da nešto pokušam ili bi se u suprotnom mogla kajati čitav život…ali mislim da nisam dovoljno jaka i da ne mogu sama…Teško je…Teško je reći «volim te» ako ti to neće biti uzvraćeno…Ma nije važno…Ionako sam sama sad manje-više… Ma preboljet ću sve kao i uvijek ja sama suznih očiju i s bolom u prsima…a on…on nikada zapravo neće shvatiti koliko patim za njim i koliko ga zapravo volim…
Ovaj tekst je glupog završetka, nedovršen, baš kao i moje misli jer u glavi su mi samo riječi
VOLIM TE I NIKADA TE NEĆU PREŽALITI
Post je objavljen 05.02.2008. u 17:13 sati.