Marketing
...al' volim te u inat ljudima...
Pamtiš li, mili, sve one naše poljupce, kada smo zagrljeni ispod mjesečine, dozivali jutro? Pamtiš li i one nabore na krevetu koje smo uzdasima, dodirima i žarom ljubavi napravili? Pamtiš li onda kada smo nakon samo jednog pogleda shvatili da smo stvoreni jedno za drugo?
Pamtiš li, mili, one naše prve svađe. One prepirke oko toga tko koga više voli. Pamtiš li tko je uvijek bio pobjednik? Pamtiš li onda kada sam se zaklela na vjernost i rekla da si mi jedini? Pamtiš li to? Pamtiš li onaj dan kad sam otišla od tebe zbog straha da me ne voliš? Kada sam zauvijek zatvorila ta vrata iza sebe..? Pamtiš li zvuk koraka?
Samo neke stvari u životu pamtimo, samo neke zaboravljamo. Ona sjećanja u sredini, ona ostaju tu i javljaju se kada smo sami.. Kada nema nikoga, kada ne vidimo nikoga. Jave se, ovako iznenada, pozvani od samoće i nostalgije. I onda se sjetimo svega onoga što htjedosmo zaboraviti, prerasti, prežaliti..
Ja pamtim mili! Pamtim ljubav, sreću, suze, grijeh. Pamtim tvoje savršenstvo i to što si po svemu bio prvi za mene. Prva ljubav, prva strast, prva noć je bila tvoja... Prva greška je nosila tvoje ime, prva smrt koja me pogodila... Ne pamtim zato što želim, zato što si to ti. Pamtim zato što moram, zato što ipak za neke stvari nisam dovoljno odrasla..
Ne spominjem ti ime, dragi. Ne želim da me ljudi prepoznaju i da na ulici prstom pokazuju: "To je ona." Ne želim da itko shvati da te još uvijek trebam. Ne želim opet koračati onim istim tamnim ulicama svoga uma i bojati se da ne poludim od tuge. To sam jednom davno prošla, jednom davno nadrasla. Ne želim da ti znaš kako si još uvijek u meni. Iskreno, ne želim da se prepoznaš u ovim riječima.
Bili smo nešto što mi je sasvim teško riječima opisati. Bili smo dvije duše spojene u jednu. Rekla sam ti o sebi puno više nego što sam i sama znala, a ti si mi vratio pogledom kojim me nitko drugi prije nije gledao! Bojao si se osjećaja i promjena, a ja sam ti pomogla i zauzvrat pružila ljubav koju samo dijete umije pružiti. Ali, da smo mi sasvim nalik jedno drugome, da oboje možemo zamrziti tako lako, tu nije bilo pomoći. Ne, nije bilo pomoći.. Kraj je nekako prebrzo došao. Zajedno smo preživjeli sve ono što se u ljubavi može preživjeti: idila, sreća, ljubav, nemoć, tuga, razlaz, bol...
A gdje smo sada? Ti nekako lebdiš između svijetova koje si stvorio i krio od mene, a ja se borim sa ovim što bi neki nazvali životom. Ali ipak, nekako si mi i dalje blizak. Nekako i dalje marim za tebe i osjećam te. Borim se da ne patiš. Svoje lice ti ne pokazujem jer ne želim da me prepoznaš. Tu sam da te dignem. Malo mi ponekad treba, da se otkrijem pred tobom. Onda kada si sam, kada ti vidim suze, htjela bih te zagrliti i utješiti.. No ne mogu, ne smijem... I nemoj me mrziti toga, nemoj govoriti da sam hladna. …
Post je objavljen 05.02.2008. u 15:10 sati.