Sjedim u najpoznatijem kabulskom restoranu za strance “L’ atmosphere”. Ovaj restoran je stjeciste snobova. Hrana je bezveze, cjene su grozne, ali je mejsto gdje mozes “vidjeti i biti vidjen”.
Ljeti se snobovi okupljaju ovdje pored malog bazena, a zimi oko otvorenog ognjista. Konobari, uglavnom afganistanci su toliko arogantna bica, da se jezim svaki put kad neki od njih prodje pored mog stola.
Iako nemam ambicija da “bivam vidjena”, a hrana, cijene i osoblje me uzasavaju, dolazim povremeno u “L’ atmosphere” kako bih zadovoljlia jednu od svojih potreba – prisluskivanje.
Dvije dame zaposlene u UN-u ponosno su istakle kartice svoje organizacije. Sjede u blizini toplog kamina jedu salatu i ispijaju neko picence. Jedna je nosata francuskinja na pocetku klimaksa, pa ovo je ipak francuski restoran. Druga je ne njemica. Isprana plavusica u ranim cetrdesetim. Razgovaraju na engleskom: “Ovi afganistanci su tako slampavi. Prevoditelj u mom uredu vec tri dana nosi isto odjelo. Pa to je fuj!” kaze nosata
Njemica odgovra: “Uh kako mrzim te smrdljive afganistance. Nije mi jasno kako mogu prezivjeti dan bez tusiranja.”
Imala sam poriv pribliziti im se, sjesti pored njih, zasmrditi im okolinu i reci: “Ja smrdim, ali vas dvije ste prave koze.” Naime, ni ja ni suprug se nismo istusirali zadnja tri – cetiri dana dana.
Iako nemamo obicaj smrditi dogodilo nam se ono sto se dogadja vecini afganistanaca. Nemamo vode. Usljed teperatura kouje su se ovo zime supustale i ispod – 30 stupnjeva celzijusa, sve cijevi u kuci su zaledile. Kada smo pokusali napuniti tank za vodu koji se nalazi na krovu kuce, zaledjene cijevi su popustile i propustile vodu u nase kupatilo i kuhinju unistavajuci svjeze okreceni plafon. Grijanjem kuce nismo uspjeli odobrovoljiti cijevi u zidu da se odlede, ali zato s plafona povremeno kapa pa su posude na podu sastavni dio kucnog ugodjaja.
Sada vodu za kuhanje donosimo sa obliznje cesme u kvartu. Nosenje vode nije jednostavno. Na cesmi se mora cekati red. Kada se na red napokon dodje, ledena voda koja puni kante, prska okolo kvaseci ti cipele, hlace, majicu. Temperature su daleko ispod nule i ruke pocinju pucati od hladnoce otvarajuci bezbroj malih krvavih rana. Ja se redovno izvlacim od takvog posla, ali ostale zene iz kvarta tesko si to mogu priustiti.
Dok kante s vodom doneses do kuce, pola si vec prosuo. Ono sto je ostalo preljeva se u skaf. Skaf je velik, a voda do koje si s mukom dosao pokriva samo dno. Skaf se mora napuniti do kraja, kako bi vode bilo dovoljno i za kuhanje i za kupanje. Dakle, sada sve ispocetka.
Vodu sa cesme mi koristimo samo za pranje, polivanje wc-a i kuhanje. Vodu za pice kupujemo u bocama od litru i pol, tako da za nasu dvoclanu obitelj ne treba vise od pola skafa vode dnevno.
Za obitelji koje broje dvadesetak clanova treba znatno vise. Jer zamislite, i afganistanci i kuhaju i jedu i piju i peru rublje. Cak se i peru kad mogu. A znaju potrositi i ono malo para sto imaju za odlazak u hamam ka dim dozlogrdi.
Misterija je rjesena: afganistanci smrde zato sto nemaju vode, zato sto je voda dragocjena. Ako imaju vode cuvaju je za pice ili kuhanje. Ako imaju dovoljno vode i za kupanje, onda nemju drva da je ugriju, a nitko se nece kupati vodom na kojoj su se nahvatali komadici leda.
Osim naseg cimera Jana, ali Jan je svakako malo opicen.
Post je objavljen 05.02.2008. u 10:37 sati.