Marketing
"Zvali su je Krvava Meri, nikom nije dala olako..."
Praznici u ... Nizozemskoj, ilitiga kako je Potjeh trazio odbjegloga generala Johnnyja Stulica, u zemlji iza sedam mora i sedam gora..
Jesmo li otudjeni tehnikom, je li tehnika otudjena od nas? Ne znam, meni nitko nista nije otudjio, a sama tehnika koja mi se dala na raspolaganje pomogla mi je u nevjerojatnoj avanturi, iza sedam mora i sedam gora, u pronalazenju generala Johnnyja Stulica. Treba googlati, cega nema na internetu, toga, naravski, nema ni da postoji. Nisam koristio nikakove gprs kanale, prisluskivanja mobitela i ine majstorije nasih pobratima Ameriknaca, iako bi time mozda bilo i lakse..
Moje me putovanje ovoga sijecnja odvelo do prekrasne zemlje Nizozemske. Nakon jednopopodnevnoga boravka u Amsterdamu omililo mi se poci do Utrechta i pronaci Johnnyja Vrati Se. Iskrcajem iz nizozemskoga dabldeker vlaka u Utrechtu trebalo je pod hitno locirati nekoga lokalca koji odlicno poznaje sami teren. Lokalac se zvao Nienke, djevojka iz malenoga mjesta Houtena, pokraj Utrechta, koja me docekala velikim osmjehom, spremna upustiti se u najznacajniji manhunting od snimanja Praznika u Bosni..
Prvi je korak bio - ici na rucak. Kada smo to obavili, punih trbuha, uputili smo se do lokalnoga utrechtskog kampusa te na kompjuteru upisali ime Johnnyja Stulica, i tako je prica krenula..Malo po malo, dosli smo do njegovoga broja telefona i kucne adrese u Houtenu..
Uputili smo se tamo.
Na slici jedan moze se vidjeti prelijepa romanicka ljekarna u kojoj smo namjeravali kupiti aspirine, no ljekarne u Houtenu zatvaraju ranije, ipak je to malo i mirno mjesto..
Nakon neuspjesne kupovine analgetika, sirupa za kasalj te drugijeh droga koje bi zauzdale srcane palpitacije te nakon lutanja koje je trajalo sat vremena, naisli smo Nienke i ja konacno na park u blizini Njegovoga kvarta u Houtenu...
Sad je trebalo jos samo pronaci Njegovu kucu...
Kooikerspark je ogroman, zalutali smo u par navrata, a i ulice idu totalno suludo..
No, nakon 45minuta lutanja parkom, naisli smo na Njegovu kucu. Instinktivna reakcija je bila whoo-hoo, ali i hladan znoj..Polagano smo se priblizili kuci, dovoljno polagano i sumnjivo da netko pozove policiju, sto je ocito izostalo, jer sam u Zagrebu, a ne u nekom cumezu u Utrechtu (iako sam sutradan u Amsterdamu pio s covjekom koji radi u utrehtskoj policijskoj administraciji. Eh, sto ti je ironija..)..
Kada smo se priblizili dovoljno vidjeli smo zenu koja je sjedila za kompjuterom, i neku siluetu, koja je pusila u mraku. Pozvonili smo plasljivo. A onda, jos jednom puno odlucnije. Otvorila nam je zena. Nienke me predstavila na nizozemskome i rekla cemu sam se obreo pred njihovim vratima. Zena, Josephine, se lagano nasmijesila i rekla na savrsenom engleskom:
"Johnny doesn't have visitors!"..
Kut! (niz. U pičku materinu!)..Malo smo s njom procakulali, rekao sam da sam iz Splita, sto je Josephine odusevljeno pozdravila primjedbom kako nam je more prekrasno i da je bila dole u par navrata. Ubrzo nam se smilovala i rekla da ide jos jednom pitati Johnnyja hoce li nas primiti..
"Johnny, do you wanna see someone?"..
Srce mi je htjelo iskociti iz peta..A onda nam se okrenula i
"Really sorry, he doesn't wanna see anyone"..
Kut!..Steta!Taj trenutak dok sam cekao odgovor bio mi je mozda jedan od najljepsih dogadjaja u zivotu, odmah uz bok onomu kad sam kao neuki malac od 6godina ronio suze nakon sto su me roditelji ostavili prvog prvcatog u vrticu da sat vremena cekam drugu djecu, dok su oni, takodjer medju prvima, odlazili na jednu od svojih svakodnevnih putesesvija, pobozne nam i toliko opjevane radnicke klase, prema Splitu..
Medutim, nije bilo mjesta jalu, bilo je onih koji su uspjeli, ja nisam. Kroz zube sam (i ja) pobozno procijedio
"I respect that! Just say hello to him.."
i ucinili smo korak unatrag dok su se vrata zatvarala popracena tugaljivim Josephinim osmjehom..Pogledali smo kroz prozor jos jednom..Nije mu nista rekla..Otisli smo polagano, kao sa sprovoda, promrzli i, ponovno, gladni..Bilo je vrijeme da se spustimo natrag na zemlju..Dok nas je mozda Njegov pogled pratio iz sigurnosti zamrcenog dnevnog boravka, bilo je vrijeme da Nienke nacini jos jednu fotku, malo dalje od njegove kuce, uz kiseli osmjeh i misli koje sam vrtio u glavi o jednom citatu. Al neka, odagnao sam misli, mozda bog i je mrtav, ALI dok i dalje tinja u meni..i dalje tinja u meni..
Uf, pomislio sam, konacno je doslo vrijeme za caj i muffin..
"...a negdje daleko u Ilinoji
nadgrobna ploca stoji
i prazan kovceg ceka
da Pit stigne iz daleka
a kada umoran zaspe
i vise se ne probudi
jedino za cime zudi
je da umjesto blazenstva i raja
vidi zoru kako rudi
i sunce starog kraja..."
Osjecao sam se kao Herzogov Stroszek...
Pit i to je Amerika..
Potpis:
Antal
Post je objavljen 04.02.2008. u 01:42 sati.