Marketing
Zvonite zvona, ja sam se vratio .... ah, vrlo važno.
no.199
Ne psujte me. Gotovo je.
Riječima neću trgovati ja.
Nagnula se i teža sve je
glava moja što zlatom sja.
Stranac sam u selu i gradu
i da pjevam nemam volje.
Zbogom svemu, pustit ću bradu
i kao skitnica lutati poljem
... mogu li sretniji biti snovi,
zanijeti se dok mećava vije?
Zbog toga meni bez ludosti ovih
života na tom svijetu nije.
( Jesenjin )
Tak sam bila happy ovih dana, dolazio mi je moj kompi a onda se sve tako naglo preokrenulo.
Možda se to zaista nije niti dogodilo nego su se moja imaginarna carstva počela rušiti.
Svejedno.
Grozno je.
Od velike povratnice Dorte do spoznaje da mu ne značim apsolutno ništa.
Grozno je.
Ali neka, pomalo.
Kakva bi to ljubav bila kada bi se trebala objašnjavati. Ali glupava je senzacija žara koji udara u led.
Izgubiš perspektivu u svoj toj pari.
Ne vidiš ispravno. Izmisliš priče po kojima se ravnaš a one su lažne.
Na poljima od snova ne pušta se korijenje.
Kako su su samo pjesnici mudri i providni.
Ili su sve to proživjeli.
Ma skroz me iz takta izbace birokrati koji se izdaju za umjetnike.
Glumataju na krivim mjestima. Nose maske a još su odvratni da se čovjek ispovraća.
Ja probavam bez maske već neko vrijeme. I od onda sva ta para.
Zar se ljudi uplaše iskrenosti, otvorenosti, zar im je neugodno.
Ili na kraju krajeva prevlada moja misao koju ubijam cijeli svoj život - pa ti ništa ne vrijediš kao osoba.
I tako si objasnim što me ne pušta blizu.
A ja njega trebam.
To naravno ne uvjetuje njegovo trebanje mene, jer on nikoga ne treba koliki je čovjek, ali ispod tog savršenstva, koje nosi kao oklop, iako je stvarno, on je još nešto što nam ne daje. NE znam zašto.
Jer znam da i on ponekad plače, da se razljuti, da ne razumije, da izgubi kontrolu ..... kako znam? Pa ipak je samo čovjek.
I kako ovo mudro pišem jer znam da neće pročitati jer je na putu, baš me briga.
Iskreno me više nije briga ... What light is light, if Silvia be not seen?
Baaaah.
Skipy-skipy.
Ljuti me ta mala sitna duša. Koja misli da je bog i batina na tom svom malom tronu. Ali ne zna, da iznad Pape postoji papa i da svakoj tiraniji dođe kraj.
I da, ja sam Gladiator a on usrani Komodus u onoj Areni, samo što ja neću umrijeti u toj nejednakoj borbi. Ne još.
On kaže da ga za amatere boli k....c, a onda od Grada uzima novce za iste te amatere. Rado bih da mogu do neke veće love da isplatim dušicu. Da ode u zalazak sunca sretan i zadovoljan, da otvori mali atelje i tamo se iživljava na glini i liječi komplekse izrađujući male ' gradske kauboje ' onako nostalgićno ... dala bih zadnju lipu samo da ode. NIsam ja baš toliki idiot pa da jadnica mislim da se živi od zraka. Ali ovdje se ne radi o novcu. Radi se o ljudskosti, moji znaju o čemu pričam. Jer kazalište nije tvornica. To je showbussines ... ali za onaj biznis dio se, onda, uzme menađer. Sve ostalo je umjetnost.
SVE OSTALO JEST UMJETNOST.
Ja sam tamo doma. Ja dišem scenu. Samo nanjoj znam tko sam.Volim je skroz. Zato se ljutim, bunim i prosvjedujem.
Ono je moja scena.
Može gospodinu pisati ' herr direktor ' gdje god hoće, ono je moja scena. Jer Vi imate njeno tijelo a ja imam njenu dušu.
I bam.
U pijesku ste dragi moj, i zato ništa ne vidite, zato sam frikin pobjednik Arene.
[Maximus se okrene da ode .... ]
COMMODUS: Kažu mi da je tvoj sin (Maximus se polako okrene prema njemu ) skvičao poput djevojčice dok su ga pribijali na križ.... a tvoja žena, da je stenjala poput kurve, dok su je silovali, ponovo i ponovo i ponovo ...
MAXIMUS [ svim silama sasvim smireno ]: Vrijeme Vaše, vladavine, uskoro će završiti, Vaše veličanstvo.
[Maximus, sporo se okrene od Commodusa, Pretorijanac se izmkne i propusti ga, on napusti Arenu]
RULJA: Maximus, Maximus, Maximus....
( iz Gladiatora )
Post je objavljen 03.02.2008. u 23:15 sati.