Možda uspiješ sakriti ljubav,
Kao preljubnica, nevjernica, ljubavnica...
Dok ti ispucale usne,
Kao vjetru izložene,
Uzalud opravdanje traže.
Možda uspiješ sakriti ljubav,
Svjetlosti izloženu,
Nevinu, smjelu i obloženu,
Očima našim posloženu,
Srcu je draže.
Možda uspiješ sakriti ljubav,
Jer ne želiš da se zna,
Da se čuje i vidi,
Možda se nekome ne svidi,
Kako izvire iz svakog dodira,
Moga i tvoga nemira.
Možda uspiješ sakriti ljubav,
Pokriti je zaboravom,
Isprati je nemoralom,
Otjerati me od sebe.
Možda uspiješ sakriti ljubav,
Možda me uspiješ ne voljeti,
Ne željeti, ne ljubiti tiše,
Možda se sve zaboravi,
Nestane i zbriše,
Kada nas ne bude više,
Možda uspiješ tada,
Ako već nisi sada..
shvatila sam. puno toga. vjerojatno je trebalo proći određeno vrijeme.
ipak sam trebala proći i steći neka iskustva. nisam očekivala da će mi se išta slično dogoditi. meni! nekako sam se i nadala da neću to osjetiti. emocionalnu ovisnost. to je vrlo bolna točka. neželim to. najgore što se toga mogu osloboditi na vrijeme, dok nije prekasno. ali želim li? bilo bi lijepo malo za promjenu vidit kako je to, opustit se i prepustit osjećajima.
i još našla sam pravu osobu za to, nadam se, često sam znala sumnjati, no mislim da je to to. nekako znam. možda je to upravo ono što me koči cijelo vrijeme? jer se osjećam nekako ukroćeno, ne potpuno slobodno.
možda mi je trebalo da ovo shvatim.a opet volim li tu osobu samo zato što imam potrebu voljeti? zar sam si ponovo zacrtala nesvjesno u glavi kako se moram osjećati? ne! volim, rečeno mi je i da sam voljena s te strane. no trenutak je varljiv,prevrtljiv. slušati razum ili srce .. ili jednostavno niti jedno i zaboraviti na sve osim sada?! ovog sadašnjeg .. uživati, pružati.. to je ono što me ispunjava. neću se ograničavati. neka me preplavi rijeka osjećaja.
kraj nemože zadovoljiti obje strane, ja ću biti s one druge strane sreće.
i neka. možda to mogu spriječiti ali čemu? život bi bio monoton da nema boli i patnje. tada nebismo uspjeli spoznat koliko smo zapravo sretni.
ovo je baš ironično, baš slično meni. moram naći uvijek neki problem.
no sve se čini predobro da bi bilo istinito.
zatvaram li oči pred laži? pred pravom istinskom spoznajom?
možda me ubrzo čeka kraj, ili je ovo novi početak. što je ko će li ga znati.
ali lijepo je živjeti u neznanju. sa nagonom za novime. nadom u bolje.
uh ,malo skrećem s cilja. u meni je lom! zbrka! nered!
više neznam što misliti, što osjećati.
no i želim li znati? što ako shvatim da ništa nije onakvih kakvim se čini?
neka! živjet ću naivna, neka me prevare, izigraju, znam isključiti osjećaje kad je potrebno.
želim voljeti bez straha. hoću li to ikad moći? postoji li neka magična formula za postizanje toga?
ili su pak potrebne godine, iskustvo. jer, ono istinsko što tražimo možda nalazimo tek nakon brojnih promašaja.
pa onda dali sakriti ljubav? ili ju pokazati i dičiti se njome svijetom? tako možeš završiti samo povrijeđen.
u meni se nakupilo previše toga. tjeskoba me izjeda. previše je toga ostalo potisnutim.
moram se osloboditi, bez obzira na posljedice. sutra je novi dan.
ali želim živjeti danas. što ću i učiniti.
Možda se sve zaboravi,
Nestane i zbriše,
Kada nas ne bude više,
Možda uspijem tada,
Ako već nisam sada
Post je objavljen 03.02.2008. u 20:02 sati.