Nemam inspiracije za blog... Već danima razmišljam bih li trebala opet pisati o nesporazumima sa najboljm frendicom... i još se nisam odlučila na to...
Visim na facebooku... Zanimljivo je koliko na njemu nema ništa suviše pametno, no svi su tamo, pa i ja, ne radim ništa korisno, no nekako je zarazan... I našla sam neke stare frendove, ne one koje sam silno htjela pronaći... no frendovi su ipak frendovi...
Ljuta sam zbog kiše... Jednostavno mi kvari raspoloženje. Jučer sam se toliko trudila oko frizure kad sam išla van, i na kraju je pala kiša, vjetar je puhao kao lud, tramvaji nisu vozili, i uneredile se moje toliko dugo namještane šiške... Osječala sam se kao očerupana kokoš... Možda je ovo malo tašto... No htjela sam izgledati barem počešljano... No bez obzira na sve, draga Dominika, bilo je super, čak se svidjelo i našoj najboljoj frendici jer je napokon vidjela kako izgleda naš izlazak (očito je mislila da pod "izlaskom" podrazumijevamo ispijanje čaja i sjedenje u blaženoj tišini).... Glavno da si nam ti bila sretna s poklonima...
Ne učim... Stalno si govorim "budem sutra", al to sutra još nije stiglo... Sve se nekako samo odgodilo za idući rok... Jer sumnjam da ću biti zadovljna rezultatima...
Optužuju me da sam okrutna prema najboljoj frendici... Čak počinjem vjerovati da je to istina, da sam postala okrutna, da sam prestroga prema njoj... Ali... Jučer smo se recimo vozile skupa u busu, i nismo se vidjele prije toga danima... i prvo što je ona napravila kad smo ušle u bus je bilo upalila svoje najomiljenije narodnjake na mobu, stavila slušalice u uši i slušala muziku idučih sat vremena... I toliko o mom trudu.. Jer očito da više nemamo o čemu razgovarati kad se vidimo...
Ne veselim se svom rođendanu... Taj jedan dan će brzo proči, osječati ću se godinu dana starije,ON neće ni znati da mi je rođendan, razmišljat ću samo o ljudima koji me se nisu ni sjetili na taj dan, a meni će od svega toga ostati samo jedna godina više...
Živciraju me rečenice "moraš si naći nekog novog za zabavu"... Ali ne želim!!! Zar je svima to tako teško shvatiti?! Nova i kratka poznanstva mi već idu na živce. Sretnemo se nakon par tjedana i ne želimo se ni pozdraviti... I kao da je bitno što smo se družili, što smo se dobro zabavili, što smo si to kratko vrijeme bili bliski, kada nam to nije baš ništa u životu značilo... Samo želim u miru uživati u svom životu, bez ikakvog dečka, odmarati živce i potajno se nadati nekom posebnom.... (hm... ili ipak NJEMU?!)
Čekam proljeće... Samo da zatopli i sunce se pojavi.. Možda mi se i raspoloženje popravi...
Post je objavljen 03.02.2008. u 18:44 sati.