....Iako sam mislila da ove moje,nazovimo to pjesmice,
neću objavit...ipak hoću...uvijek me nekako sram
to pokazati...jer je možda bezveze,čudno,neshvatljivo
i možda nemam smisla za pisanje
ali ipak hoću...i kako god da je,
moje je.... i vrijeme je da izađe iz moje bilježnice
jer to je dio mene....
...evo...
* Ovo nije pjesma mrtvom
već zbunjenom pjesniku
baš poput cijelog ovog svijeta.
U potpunosti u rasulu
kao što je i ovaj svijet.
U potpunosti u zabludi
o mnogočemu
kao što je i ovo čovječanstvo.
U potpunosti u neznanju
kao što je i mali,nadasve
ranjivi čovjek.
U potpunosti u toj riječi
koja je nedokučiva,
koja se ne može objasniti,
samo doživjeti
poput zbunjenog čovjeka
koji sačinjava
zbunjeno čovječanstvo
u zbunjenom svijetu.
Pitajte njega,
on taj osjećaj
u potpunosti poznaje...!!...
*I dok izgubljeno gleda u bezdan,
oči neumorno traže,
sa onom suzom punom dječje nade.
Punom dječjih neostvarenih nada
i želja.
Punom nevinih pogleda u
pokvareni svijet
u koji ne želi vjerovati
ali nažalost,
on postoji
i suza pade
niz rumeno lice izgubljenog osmijeha...
....Toliko od mene...nisam baš
za pisanje nekog misaonog posta....
....previše je toga....
...a premalo.....još više toga....
....Sve vas ugodno pozdravljam...
....I sve svoje ljudeke koji
mi mame osmijeh na lice....
...Znam,naići će onaj osmijeh
koji će se trajno nastaniti
na mom lišcu
i zauvijek ga krasiti
i oni će biti najbolji prijatelji....:sretan:
Post je objavljen 02.02.2008. u 22:32 sati.