Marketing
VJEKOSLAV PARAĆ /1904.-1986./ - ZAPOSTAVLJENI SLIKAR
Požurih se s ovom pričom, jer baš na današnji dan, prije 104 godine rodio se solinski slikar Vjekoslav Parać, u malom kamenom naselju Paraći - u Paraćevim dvorima, smještenom uz sam rub antičkog Amfiteatra.
/kuća u kojoj je odrastao Vjekoslav Parać/
Na pisanje posta o Vjekoslavu Paraću nagnala me spoznaja o nedostatku njegovih biografskih podataka na Internetu. Pred mjesec dana pripremala sam podatke za priču o Amfiteatru i pomislih tada kako ću spomenuti Paraće i slikara koji je otuda potekao. Očekujući pregršt podataka o njemu na Netu, iznenadih se kada nađoh tek malo, šturih podataka. Ma ništa! Spominje se osnovna škola "Vjekoslav Parać", koja je ujedno i moja bivša škola iako se u moje vrijeme drugačije zvala, a baš mi je drago da su je od 1992.g. nazvali po njemu, jer on to zaslužuje! Uporno tražim dalje i klikam na njegovo ime, te tako otkrijem na jednoj prodajnoj stranici antikviteta, sliku Vjekoslava Paraća, grafika. Oho!?
Vidi ti ovo?! Na prvi pogled pomislih kako je na slici poluotočić Vranjic gledano sa Kozjaka....ali nešto ne štima....pogledam bolje....ma kakvi Vranjic!.....Pa to je Vis!!!?
/
Moj solinski slikar slika moj Vis!? Ma šta je on radija na Visu, i kad? I tako krenem u istraživanje! Za početak, golicala me ta slika Visa. Na njoj su prikazani težaci koji se starim putem iz polja spuštaju u višku uvalu. To je put kojim su "Spuži marširali" do mog sela u polju. Toliko me to svrbilo da sam nazvala izvjesnog antikvara i da ne dužim, dotična slika je upravo u ovom trenutku naslonjena na zid meni iza leđa, a na moju desnu stranu visi još jedna njegova grafika stvorena na Visu 1964.g.- kada je zajedno s još petoricom akademskih slikara stvarao mapu "Grafika otoka Visa", u čast proslave 20.godišnjice boravka Tita na otoku. Druga grafika prikazuje Trg mornarice na predjelu Kut u gradu Visu..
Potražim u mojoj knjižnici i nađem jednu njegovu monografiju iz 1977.g. Super! Nažalost, prikazane slike su u crno bijeloj tehnici, što je velika šteta jer njegova ulja na platnu i akvareli su poznati po osebujnom koloritu. Tražit ću dalje, pa ću naći valjda i neku njegovu sliku u boji. kad nađem, objavit ću to naknadno, jer sada želim ipak dovršiti ovaj današnji obljetnički post.
U nađenoj monografiji nije bilo podatka o godini smrti, jer monografija je objavljena za njegovog života. Opet na Internet, Wikipedija-listam i nalazim sijaset poznatih slikara, čak i Djuru Tiljka jednog od umjetnika koji su stvarali grafičku mapu Visa, ali o Vjekoslavu Paraću ni rijeći. Naljutim se, ozbiljno! Jutros odem u Profilovu knjižaru i pronađem knjigu Duška Kečkemeta, povjesničara umjetnosti - "Slikari, kipari, arhitekti-likovna umjetnost u Splitu, 1945 - 1992.g.", i tu pronađem podatke koji su mi nedostajali kao i prekrasan osvrt na slikarev život i rad kojeg je napisao g.Kečkemet kao In memoriam Vjekoslavu Paraću, u godini njegove smrti, 1986. Nisam mogla ne primjetiti da se godina njegove smrti poklapa s godinom kada je srušena naša kuća u Sv.Kaju (gradila se brza auto-cesta) i kada je moja obitelj preselila u Split, iz male zelene oaze u cementnoj prašini u betonsko 11-katno škatulasto zdanje. Vratimo se biografiji Vjekoslava Paraća, jer želim da ovaj post ujedno bude i internetska informacija o tom poznatom hrvatskom slikaru. U narednom tekstu koristiću se podacima objavljenim u spomenutoj knjizi Duška Kečkemeta, kao i u monografiji "Vjekoslav Parać" gdje je osvrt o njemu napisala gđa. Nevenka Bezić Božanić. Pisat ću svojim i njihovim riječima, a na temelju njihovog teksta, s pokojim originalnim citatom.
Rođen u Solinu, u Paraćima, te odrastajući u neposrednoj blizini antičke Salone, mladi Vjekoslav razvio je izuzetan senzibilitet za lijepo, za tradiciju, za starinu, slovio je za talentiranog, kulturnog i profinjenog mladića. Ponosio se svojim porijeklom koje je sezalo u Dalmatinsku Zagoru iz koje je njegov daljnji predak harambaša Parać poveo svoju obitelj prema moru za vrijeme Kandijskih ratova, 1650.g. Prvo su se naselili na poluotočiću Vranjic, a kasnije su prešli u Solin, točnije kod Amfiteatra gdje je nastalo naselje nazvano po njima, Paraći. Negdje u solinskom polju, usamljen leži stečak - grob njegovog davnog pretka.
Završivši Akademiju lik.umjetnosti u Zagrebu, 1929.g. dobiva stipendiju i odlazi na dvogodišnje usavršavanje u Pariz, gdje se nadahnjuje suvremenim pariškim slikarstvom. Tu nastaju mnoga njegova ulja, a najpoznatija je svakako, njegova slika pariške kavane "La Coupole" koja bješe izložena na "III Salon d'art Francias Independent", 1931.g.
/"La Coupole" - ulje - Moderna galerija HAZU-Zagreb/
Slikar, ipak nije pao pod utjecaj modernih struja u slikarstvu tog doba, kao što je suvremeni kubizam, te nadrealizam. Iako uči od velikih umjetnika tog vremena, te studira povijest umjetnosti na Sorboni, ne odustaje od pravca kojeg je sam sebi zacrtao, jer on je na samim svojim počecima progovorio vlastitim jezikom.
/"Težak" - ulje /
Njegovo slikarstvo ima prepoznatljiv stil, a to je čistoća, izražajnost, sklad kompozicije, te siguran potez osnovne linije bez gomilanja suvišnih detalja. U njegovom opusu, prije Pariza, a i poslije, prevladavaju zavičajni krajolici Solina, Vranjica, Kaštela, te likovi njegovih sumještana, težaka, ribara, mljekarica, pa likove ratnih stradalnika, boraca, bjegunaca, istih onih likova težaka i ribara koji su dobili nove životne uloge. Bio je slikar malog čovjeka, svakodnevnog, nepatvorenog i cijelog svog života ostao je vjeran tom čovjeku i svom zavičaju.
Fasciniran je likovima solinskih žena, pa nastaje njegov poznati ciklus "Mljekarice"
/"Mljekarice" - ulje - Galerija umjetnina Split/
Na tim slikama prikazao je svu težinu života tih žena koje su zorom ranile na magarcima i prodavale mlijeko i povrće, ističe njihova izborana lica zakrabuljena u tamne marame.
Citiram D.Kečkemeta: "Parać se nije zadovoljavao samo time da njegove slike djeluju samo vizualno, nego je od gledaoca zahtijevao da se ukljući i u njegovu "priču", u slojevitost obrađenih tema. U tome je uspijevao katkad više, katkad manje, ali uvijek je bio on, slikar Vjekoslav Parać, Hrvat, Mediteranac, Dalmatinac, Solinjanin."
Osim što je slikao ulja na platnu, akvarele, grafike, Parać se posebno specijalizirao za freskoslikarstvo, završivši posebni studij u Rimu. Kao rezultat tog usavršavanja nastaju reprezentativne freske lokalno povijesnog sadržaja u župnoj crkvi u Klisu, u periodu od 1937-1939.g.
/1939. Vjekoslav Parać, CRKVA UZNESENJA BLAŽENE DJEVICE MARIJE, fragment južnog zida - sken po graf. obradi ak.graf. D. Marinković/
Početkom 2.svj. rata odbija suradnju s okupatorom, te se priklanja narodnooslobodilačkom pokretu i nakon ilegale odlazi u partizane, te ga ratni vihor dovodi i na Vis, 1944.g.
Citiram gđu Nevenku Bezić Božanić: " Slikarske mogućnosti svedene su na najmanje - nešto papira, olovka, tuš, ugljen...no postoji poticaj i razumijevanje. Paraćeva moć zapažanja, vještina crteža i bilježenje događaja dolaze do punog izražaja...Gonjen vremenom i brzinom kretanja bilježio je dojmove - nastojao je na papiru zaustaviti vrijeme, povijest...ljudski lik pod teretom nasilja, boli, tuge...Parać duboko suosjeća s ljudskom patnjom i sugestivno prikazuje likove uplašene od bombardiranja, zbjegove, kolone, ranjenike."
/fragment freske "Solinska karavana uz Kozjak" - nalazi se u upravnoj zgradi Dalmacija cementa/
Svojim slikarstvom obilježio je vrijeme, ljude, mjesta, događaje u kojima je živio i sudjelovao. Kroničar svog vremena, kroničar malog čovjeka.
Kečkemet spominje kako je prerana smrt njegove mlade supruge prilično utjecala na njegov slikarski izričaj. "...oduzela mu je daljnji stvaralački polet i usmjerila ga je na retrospekciju. Otada odlazi u zavičajne i povijesne teme, često više kulturno - povijesne, nego izrazito likovne."
Nakon rata imenovan je ravnateljem Galerije umjetnina u Splitu, a 50-tih godina preseljava u Zagreb dobivši profesorsku katedru na Akademiji lik. umjetnosti. Osim rada na Akademiji, zatvarao se u svom zagrebačkom atelijeru, u svom intimnom zavičajnom solinskom okruženju, ne osvrćući se na suvremene likovne struje i promjene. U jednom peroidu tih 50-tih godina posvećuje se pomorskim motivima, te slika veliki pano sa brodovima u Pomorskom muzeju u Splitu, kao i u Pomorskoj školi u Zadru.
U svojim sjećanjima na druženje s Paraćom, Kečkemet spominje kako bi ga često znao zateći u atelijeru (i splitskom i zagrebačkom) pred štafelajom sa nedovršenom slikom. Smatrao je, Kečkemet, da su ga društvene obveze iscrpljivale, a često su bile tek izlika za njegove osobne dileme i probleme. Mučio se jer u sebi više nije nalazio onaj nekadašnji polet.
/"Jesen" - ulje na platnu - pretpostavljam da mladić u središtu predstavlja samog autora, jer uočavam slićnost s njegovim autoportretom /
Također doživljavao je mnoga razočarenja, baš u čovjeka. Bio je sredio mali solinski atelijer, u blizini očinske kuće u Paraćima. Tu je sakupljao stari namještaj i predmete od djedovine, te antičke natpise i skulpture. Često su mu provaljivali i potkradali ga. Odneseni su mu čak i kameni ulomci klasicističkih skulptura, tritona, nereida i delfina koje je uspio spasiti kad je rušena fontana na splitskoj rivi - lopovi su mislili da se radi o antičkim ulomcima.
Posljednjih godina svog života bio je potcjenjivan od strane likovnih kritičara, kao i svojih kolega slikara, jer njegovo stvaralaštvo nije pratilo suvremena likovna strujanja. Sve ga se manje pretstavljalo na reprezentativnim izložbama, tražilo ili pisalo o njemu. Unatoč dvjema manjim monografijama, ostao je zapostavljen na marginama našeg likovnog stvaralaštva.
"Ostao je do kraja vjeran svom poimanju svijeta i duboko privržen kraju iz kojega je ponikao." (Nevenka Bezić-Božanić).
"Bio je istaknuti hrvatski slikar, ali još je više bio šjor Vjeko, znanac, prijatelj, kolega i čovjek jedinstvene i osebujne kulture i osobne privlačnosti." (Duško Kečkemet)
NAKNADNI DODATAK - 03.02.2008.- /moglo bi se zvat i APDEJT kako vidim negdje, ali ovako mi je draže/
Često se dogodi da nešto obaviš, pa odeš provjerit neke podatke i tek tada naiđeš na ono što već odavno tražiš. Tako sam ja jutros pošla na Google i opet upisala Vjekoslav Parać i znate šta sam našla? Stranicu na kojoj lijepo pišu podaci o njemu, pa kliknem na još jednu gdje se spominje 100 obljetnica njegova rođenja.
Na tim stranicama koje možete i sami posjetiti, pronalazim još podataka koje nisam znala, a to da je imao i 17 godina mlađeg brata Dalibora, također priznatog slikara, a slikar je i Marino Parać, jedini sin Vjekoslavov.
Povodom 80. rođendana Vjekoslava Paraća, 1984.g. u Zagrebu mu je priređena Retrospektivna izložba, o čemu svjedoći i katalog Igora Zidića .
Ipak nije sve onako kako je izgledalo na prvi pogled, pa je dobro uključiti i drugi pogled.
Post je objavljen 02.02.2008. u 21:21 sati.