danas je bio jeben dan...
vidio sam ekipu...
bilo je jebeno...
opet sam poceo radit sranja po skoli...
nisam ni ucio...
makar sam rekao da cu ucit po 2 sata na dan...
silva se je pofarbala u crno...
i alma...
izgleda mi sjebano...
nisam se sjebo kad sam ju vidio...
cak sam ju i poljubio...
kissnul sam sve cure koje su bile na groblju (tamo pljugamo prije i poslje skole), ukljucujuci i almu...
pomirio sam se sa duvom...
nije mi se dalo napisati pismo...
doso sam do nje i reko joj da mi je falila...
ona je mislila da se ja na nju ljutim (a ne obratno), i onda smo se par puta kissnuli, i zagrlili...
tea me je pozvala da u subotu idem s njom i ekipom na koju "lajnu "brzine" (speeda)...
neznam dal cu ic, brzina mi je pocela falit, sto znaci da nikako nebi trebo ic, ali jos cu vidjet...
sad mi je opet pocela faliti alma...
ona je sva sjebana, vidi joj se po ocima...
ima isti onaj pogled koji je imala kad je zadnji put bila sa mnom...
pogled joj je bio prestrasen, sa puno bola i tereta koji ju muci...
barem se meni tako cini...
sjetio sam se da sam uvijek poludio kad bi mi nesta presutila, kada mi nije htjela reci sto ju muci...
mene je to jako izjedalo, jer sam se brinuo za nju, i znao sam da se nesmije povuci u sebe...
naime, ona ima sjebanu obitelj, i stalno joj seru zbog necega, a znam kako je to kad se povuces u tebe, i nisam htio da se to i njoj dogodi...
ma koliko god joj htio pomoci, ona bi mi neke stvari presutila, i to me je stvarno smetalo...
mozda i nema problema, ali po njezin ocima nebih rekao da je to istina...
jer oci su odraz duse...
a njezine oci su bile pune problema...
najradje bih joj pomogao, pitao ju dali ima problema, ali nemam se pravo mjesati u njezin zivot...
ma sigurno si umisljam...
ali nemogu si dopustiti da pati...
ipak mi je jos stalo do nje...
a glupo mi ju je pitat sta je bilo, jer znam da mi nece reci...
uvijek se je izvlacila sa spikom da ju boli glava, ili koljeno...
ja znam da kada mene boli glava, da me drzi najmanje po 2 sata, i da nemrem raditi nagle pokrete (sto je ona koji put napravila), i kad me boli koljeno, da nemem hodat (a ona je mogla)...
sigurno si umisljam...
problem je bio u tome sto sam joj htio previse ugoditi, i pretjerao sam...
stalno sam joj dosadjivao i ispitivao ju dali je sve u redu, kaj ju muci, i to joj je valjda dopizdilo...
htio sam da bude potpuno iskrena prema meni (ispao sam vrlo dvolican, jer ni ja prema njoj nisam bio iskren), i da mi kaze sve probleme, da joj pokusam pomoci, jer sam ju htio zastititi od svih problema i nevolja, a zapravo sam i sam postao problem...
nadam se da ce joj biti bolje...
to je jedino sto i mogu napraviti...
nadati se da ce biti bolje, i cekati dok se stvari ne poprave...
jer nada umire zadnja...
tako barem kazu...
i to je to...
Post je objavljen 14.01.2008. u 11:29 sati.