Ne volim pisati tuzne postove. Ali ovaj ce biti. Ne toliko dug, i ne toliko kratak.
Znale smo se cijeli zivot. Cijelu osnovnu skolu druzile smo se. Bila si osoba velika srca, zabavna, simapticna. Jedinstvena. Osoba kakvu bi svaki prijatelj pozelio imat za najbolju prijateljicu.
Odlaskom u srednju skolu, izgubile smo kontake, vani bismo se samo pozdravile, nasmijale jedna drugoj, i svaka bi krenula svojim putem.
Nije bilo vise ko nekada.
Zajedno kao razred bili smo zadnji put za kraj 8-og razreda. Plakali jedni za drugima. Zbog toga sto gubimo jedni druge. I nakon toga smo se svi ponovo okupili u 10.mj prosle godine. Na tvom pogrebu. Tog tragicnog dana cesto se sjetim. A nezelim misliti o njemu. Vlak je naletio na vas. Ti i prijatelj ste poginuli, ni krivi ni duzni, a vozac je prezivio. Dao Bog da dobije sto vecu zatvorsku kaznu.
Cesto te vani vidim u drugim ljudima. I kad mislim da si ti zelim viknuti tvoje ime. Ali se suzdrzim. Tebe vise nema. Prerano si otisla.
Nasla sam sliku naseg 8-og razreda, gdje svi zajedno stojimo ispred osnovne skole. Obrisala sam prasinu s nje. I pomislila.. Bili smo nekad najbolji... Svi smo bili jedno. Ali nazalost nismo svi na okupu. Jedan na ovoj slici je andjeo. Koji nas gleda s neba.
Tek sad kad si otisla, shvacam sto sam izgubila.
Post je objavljen 02.02.2008. u 13:47 sati.