Kao na staroj slici
naslikani prozori jutarnji
i stotine golubova u letu jednakom
dok pitam se
koliko nedostajanje najviše boljeti može
a sjećanja rane liječiti
i koliki su vlakovi prošli
dok tren u vječnosti zadržati pokušavam
zarobljen među vrelim stegnima
u tihim otkucajima
dok tvoje mi usne kidaju kožu
a prsti pale pramenove kose
i suze u oči padaju
jer volim do odlaska i povratka boli
pa pomislim kako sunce bez oblaka
samo drugima sja
i boli izdaja prijatelja
i boli daljina zagrljaja
i boli vječnost bez tebe provedena
Dok Sljeme pod kapom oblaka sniva
a ja budim se uz zvona crkvena
na od tople tuge jastucima
i hodam u rijeci lica bez osmijeha
pa i moje takvo postaje
jer život ponekad preteško donese kamenje
na kuteve usana stavi utege
Mislima dotičeš mi jagodice
i usnama suze sakupljaš
voliš me
ljubavlju čuvaš me
a sačuvati nitko me ne može
od mene same
jer sama najviše bolim se
rane zadajem
noktima kopam uplakano lice
ne znam drugačije
jer samo ljubav ponekad dovoljna nije...
Post je objavljen 02.02.2008. u 12:33 sati.