Na zgarištu srca kad žarom rastinja
i potaknuta jutrom razbuđenim
u izgubljeno sjećanje
sramežljivo, sneno
razbukti u plam...
Oštru bjelinu dana budućih
s nejasnom vizijom sreće
luđačkim plamenom sprži i sagori
do bola,
do bijesa,
do suza...
Vatre kad u meni buknu
što urliču njegovim glasom
bespomoćno, besciljno bivam samo...
Izgubljeno, na pola puta
između tuge i sreće...
Razotkrivena!
Jer samo vatre znaju
ponore mojih dubina.
Pa gorim!
Gorim
do bola,
do bijesa,
do suza...
_ _ _
Pita me: Zašto plačeš?
Ne plačem, kažem,
samo želim ugasiti vatre...
Post je objavljen 02.02.2008. u 12:15 sati.