Praznik rada. Večina ljudi taj dan želi iskoristit za odlazak na izlete s obitelji, s voljenim osobama, s prijateljima. Svi se žele odmoriti taj dan od svega. I uistinu uživati u životu.
Nama, običnim ljudima to nije tako lako, jer treba prije zaraditi za život, pa tek onda uživati u životu. Cijeli tjedan prije praznika rada sam postavljao keramičke pločice u jednom selu kraj Gline. Ostalo nam je još nekoliko kvadrata i to smo ja i tata planirali završit na praznik rada. Otišli smo rano ujutro i skoro cijeli dan postavljali pločice. Moja tadašnja cura Milana mi je cijeli dan slala poruke i ispitivala me koliko još ima posla jer smo planirali otić na izlet na spomenik na Petrovu goru kad se vratim s bauštela. Bila je nestrpljiva. Slala mi je poruke svakih pola sata. Oko 16 sati smo bili gotovi s poslom. Milana se do tad već naljutila jer je mislila da nećemo ići. Nisam je htio razočarati. Došao sam doma. Skinuo sa sebe onu prljavu odjeću, na brzinu oprao ruke i umio se, obukao traperice, kratku majicu i tenisice i otišao po Milanu. S nama su išli njena sestra Nikolina i njen dečko Nenad. Trebao je to biti jedan savršen izlet.
Kreuli smo prema Vojniću. Milana i ja smo sjedili na prednjim sjedalima, a Neno i Nina na zadnjim. Ja sam vozio. Cijelo vrijeme su nas Neno i Nina zezali i ispitivali kad ćemo stići. Ja sam brzo vozio, da stignemo što prije. I nakon malo više od pola sata vožnje smo stigli. Parkirao sam auto i izašli smo van. Krenuli smo prema spomeniku. Tu su bili neki ljudi, njih desetak i roštiljali su. Mi smo se uputili u unutrašnjost spomenika sa željom da se stepenicama popnemo na vrh odakle je bio prekrasan pogled na cijelu okolicu. Ali sudbina je htjela drugačije. Nikad nismo stigli na vrh.
Spomenik je u ratu devastiran. U relativno lošem stanju. Krenuli smo stepenicama na kat. Par metara iza nas su bili Neno i Nina. Milana i ja smo vidjeli jednu sobu u hodniku s desne strane i htjeli se njima sakrit, pa ih prestrašit kad naiđu. I prestrašili smo ih. Ali na potpuno drugačiji način. Tako je sudbina htjela. Bilo je mračno. Ušli smo kroz vrata u tu sobu. I prvi korak je bio korak u prazno. Pao sam u podrum spomenika. S visine od otprilike 15 metara. Ja sam na spomeniku dio mjesec dana prije toga pa sam otprilike znao raspored po katovima u spomeniku. Pao smo na beton. Na betonu su srećom bile trule daske koje su ublažile udarac pri padu. Pao sam potrbuške s glavom na stranu. Nisam se mogao nikuda pomaknuti. Bio sam potpuno paraliziran. Ali svjestan svega. Ležao sam na betonu u mračnom podrumu i čuo Milanu da jauće. Mislio sam da je šokirana jer sam ja vikao da sam pao i da dođu po mene. Da se spuste stepenicama u podrum. Oni su došli što su brže mogli. Ali meni je to trajalo dugo kao vječnost zog ogromnih bolova u vratu. Imao sam osječaj da kad me okrenu na leđa, da će bolovi u potpunosti nestati. Došli su Neno i Nina.
Neno je stajao metar ispred mene i nije me vidio jer je bilo jako mračno. Ja sam njega vidio jer je on stajao između mene i ulaza. Vidio sam njegov odzar na svjetlu kako se primiče. Govorio sam mu koliko je ispred mene da me ne pogazi. Napokon me je našao i okrenuo na leđa. Rekao sam mu da u lijevom džepu imam baterijsku svjetiljku i da je uzme. To je i učinio. Posvjetlio je uokolo.
Tek sam tada saznao gorku istinu. I Milana je pala. Ona je pala par metara od mene. Pala je tako da joj je jedna noga propala kroz drveni pod, a druga noga ostala u ravnini s podom. Meni su se oba dvije tenisice izule. Oni su ih našli i obuli mi ih. Naočale su mi također ispale. Našli su ih. Nije im bilo ništa. Neno me je podigao i počeo nosit uz stepenice van iz spomenika. Milana je prestrašeno vikala da nju ne ostave. Bojala se. Nina je pomogla Milani da ustane i izvela je van. Milanu je užasno bolio lijevi kuk.
Iznesli su nas iz spomenika. Mene je Neno posjeo na beton ispred spomenika. Ali ja nisam mogao sjediti jer sam bio paraliziran. Polegao me. Ne sječam se gdje je tad bila Milana. Do nas su došli neki ljudi i pitali što se dogodilo. Neno je rekao da smo pali. Ti ljudi su ubrzo otišli. Neno je bio preumoran jer me nosio uz stepenice. Iako sam ja bio 25 kg laganiji od njega, bilo mu je teško mene nosit jer se nisam mogao za njega držat. Bio sam paraliziran. Morao me nosit još 300 – tinjak metara do auta. Opet me podigao i nosio pola puta. Morao se opet odmorit. Nije lako nosit praktički mrtvo tijelo. A morao je uz to i pazit da me ne povrijedi jer sam se žalio na bolove u vratu. Nina je pomagala Milani da dođe do auta. I napokon smo stigli. Neno je iz mog džepa uzeo ključeve i otključao auto. Mene su posjeli na zadnje sjedalo, a Milanu na prednje. Neno je sjeo na vozačko sjealo, a Nina iza kraj mene. Nisam mogao sjediti pa sam legao, a Ninine noge su mi poslužile kao oslonac za glavu. Čvrsto mi je glavu držala rukama. Neno je vozio prema Vojniću. A ja sam ga milijun puta molio da sporije vozi jer svaka rupa na cesti je značila dodatnu bol u vratu.
Stigli smo u Vojnić. Na hitnu. Ali nema doktora. Dežuran je vozač. Neno traži broj mobitela od doktora i zove ga. Doktor kaže da će doći što prije bude mogao. Nakon 20-ak minuta još ga nema. Milana i ja umiremo od bolova. Neno ga opet zove i laže mu da je situacija puno ozbiljnija. Laže da je jedno od nas palo u nesvjest. Doktor dolazi u roku od 5 minuta. Izgleda kao tarzan. Ali nije bitno. Bitno je da je doktor. Nije nas ni pogledao, nego je odmah rekao vozaču da nas vozi u Karlovac u opću bolnicu.
Izvukli su nas iz auta i smjestili u vozilo hitne pomoći. Meni su stavili ovratnik, a za Milanu nisu imali pa su joj napravili improvizirani ovratnik od kartona i zavoja. Krenuli smo prema Karlovcu. Tad mi je lijeva ruka malo proradila. Najgora vožnja koju čovjek može doživjeti je vožnja u vozilu hitne medicinske pomoći. Vozilo je maksimalno neudobno, trese i ronda sa svih strana, a sirene dodatno psihički izluđuju te s time povečavaju bol. Tražio sam Milanu ruku. Držali smo se cijelim putem do Karlovca za ruke. Ja sam Milanu cijelim putem tješio da izdrži još malo. Da još malo pa ćemo stići. Bio sam joj potpora iako sam stiskao zube od bolova. Bojao sam se za nju više nego za sebe. Kasnije mi je rekla da se ne sječa ničega iz vozila hitne pomoći. Ne sjeća se da sam je tješio.
Stigli smo u Karlovac. Prebacili su nas na privremene krevete i smjestili u hodnik da pričekamo pregled. Ubrzo su za nama autom stigli Neno i Nina. Nina je tad nazvala svoje doma i rekla im da smo mi nastradali. Pitala me dali da nazove moje. Nisam joj dao da zove jer sam imao osječaj da meni nije ništa. Iako sam još uvijek bio skoro pa potpuno nepokretan. Bio sam uvjeren da ću ja sutra ići doma i da mi je tijelo paralizirano zbog šoka od udraca i da će već sutra sve biti u redu. Možda me upravo taj optimizam održao na životu. U hodniku je Milana meni bila s desne strane. Tako da joj nisam mogao pružiti ruku jer mi je desna ruka još uvijek bila paralizirana. Bilo mi je žao zbog toga jer sam vidio da se grčila od bolova. Vidio sam da su Neno i Nina šokirani pa sam ih pokušavao malo opustiti. Govorio sam im da meni nije ništa. Da ću ja sutra ići postavljati laminat. Imao sam to u planu. Cijelo sam vrijeme pokušavao imati barem malen osmjeh na licu.
Došli su doktori. Mene i Milanu su uvli u ordinaciju, jedno po jedno. Ne sjčema se tko je išao prvi, a tko drugi. Uvezli su me na krevetu u ordinaciju. Skinuli su mi hlače i majicu. Kad su mi skidali majicu skoro sam zaplakao od nepodnošljivih bolova u desnom ramenu i vratu. Ni danas mi nije jasno zašto mi majicu nisu sasjekli sa škarama nego su je skidali. Valjda nisu bili svjesni ozbiljnosti situacije zbog toga što sam ja prije nego što su me počeli skidat pričao sa sestrom i smijao se. Ispitivao sam je kak to da ona radi na praznik rada i pitao je jel ima kakav dodatak na plaču zato što radi praznikom. Možda je zato mislila da sam u boljem stanju nego što sam bio.
Kad su me skinuli, pokrili su me plahtom i poslali na rentgen. To je još jedno bolno iskustvo. Kad su me s mog kreveta prebacivali na krevet rentgena, vrat me toliko zabolio da su mi potekle suze. Snimili su me i vratili na krevet. Opet su me vratili u hodnik. Vani su bili Milanini i moji roditelji i moja sestra. Milanini su roditelji nazvali moje i javili im što se dogodilo. Vidio sam da su svi šokirani. Ja sam ih sve pokušavao ohrabriti. Govorio sam tati da ćemo sutra ići postavljat laminat i nek pripremi alat. Mami sam govorio da je uvijek imala želju da upozna Milanu. Sad ima priliku. Zezao sam je da nikad nitko nije na taj način upoznao snahu. Neznam jel im to moje ohrabrivanje pomagalo. Iskreno se nadam da je.
Odvezli su nas u bolničke sobe. Ne sječam se brojeva soba. Nismo bili u istoj sobi. Samnom u sobi je bio jedan čovjek što je pao s motora i sav se polomio. Cijelu noć nisam spavao. Nisam mogao zaspati od bolova. A i nikad u životu nisam spavao na leđima. Sutra ujutro su sestre donijele doručak. Mislim da nisam ništa jeo. Jednostavno nisam mogao. Nisam se mogao ustati. Desna ruka je bila paralizirana i s njom nisam mogao jesti, a s lijevom nisam znao. Ni čaj nisam mogao popiti. Na viziti su došli moji i Milanini nalazi. Milana ima napuknuće lijevog kuka i napuknuće lijeve ključne kosti. Meni na rentgenu nisu ništa utvrdili. Neznaju što mi je. Par sati kasnije dolaze sestre po mene i voze me na daljnje pretrage. Voze me na CT. Na CT-u su me snimili i vratili u bolničku sobu. Par sati kasnije dolazi doktor i govori da su otkrili što mi je. Imam prijelom 5. vratnog kralješka s pomakom te krvarenje u leđnoj moždini zbog kojeg imam neurološki deficit (paralizu) u desnoj ruci. Izričito mi je zabranjeno svako ustajanje, okretanje ili bilo kakav nagliji pokret. U međuvremenu mi se vratila snaga u noge. Sad je sve funkcioniralo osim desne ruke. U kažiprstu i srednjem prstu lijeve ruke i u svim prstima desne ruke imam nepodnošljive trnce. Jako bolne. Tu noč upravo zbog tih trnaca nisam prespavao. Nisam smio spustiti desnu ruku na plahtu. Previše je boljelo. Taj dan sam tražio sestru neke tablete protiv bolova. Dala mi je, al nisu pomogle. Cijelu sam noč lijevom rukom pridržavao desnu da ne spustim prste na plahtu. Taj dan sam ručao. Iako to jutro nisam znao jesti s lijevom rukom, sila prilike me je natjerala. Nevjerojatno je da sam u roku od par minuta naučio jesti lijevom rukom. Nevjerojatno je koliko brzo čovjek može steći vještine kad su mu potrebne.
Sljedeće jutro moram u wc. Neugodno mi je tražit sestru onu „gusku“ za mokrenje. Polako se ustajem iz kreveta i idem prema wc-u. Kad sam se vračao nazad, iako sam osječao vrtoglavicu, otišao sam do Milanine sobe da nju vidim. Došao sam do nje i ona se nasmijala. Bila je sretna što me vidi. A meni je bilo žao što se nisam mogao sagnuti od bolova da je poljubim.
Vratio sam se u svoju sobu. Par sati kasnije je došao doktor i rekao da je situacija takva kakva je. Stanje mi je loše i oni neznaju što da naprave samnom. Zvat će Zagreb da se posavjetuju s kolegama doktorima. Ja javljam svojima što sam ćuo od doktora. Oni idu prema Karlovcu. Na pola su puta. Opet voze Milani roditelji. Prekidam razgovor sa svojima i dolazi doktor i govori mi da je zvao u Zagreb i da idem danas na u zagreb na operaciju. Opet zovem svoje. Oni stižu u Karlovac. Sestre dolaze po mene i na krevetu me voze van iz sobe. Voze me do Milanine sobe, i otvaraju vrata da se pozdravim s njom. Ona je zaplakala. Bilo joj je teško.
Sestre su me odvezle do vozila hitne pomoći. Tata je išao u Zg samnom u vozilu hitne pomoći, a mama i Milanini roditelji su išli autom iza nas. Počela padat kiša. Mene su istovarili u Zagrebu u Traumatološkoj klinici. Par minuta kanije dolaze moja mama i Milanini roditelji. Pokisli kao miševi jer su se morali parkirat par ulica dalje i trčat po kiši do bolnice.
Nakon upisa sam se morao potpisat. To je bilo nemoguče jer sam dešnjak. Sestra mi je uzela desni kažiprst i stisnula ga na onu tintu, pa na papir. A mene su oni trnci zaboljeli da mi je došlo da vrisnem. Uspio sam se suzdržati. Smjestili su me u sobu. Moji su kasnije otišli. Bio sam sam u sobi. U sobi je bio TV. Nisam ga gledao jer mi nije bilo do ničega. Želio sam samo mir. Napokon sam tu noć prespavao. Probudila me ujutro sestra i donesla doručak. Jeo sam i opet legao na krevet. Došla je vizita i rekli su mi da ću još jednom obavit rentgen, CT i magnetnu rezonanciju da se vidi u kakvom sam stanju. Dvoumili su se između operacije i gipsa. Obavio sam sve te preglede i vratili su me u sobu. Dobio sam cimera. Lik je pao sam 3 metra visine i slomio tri kralješka. Tješio sam se da sam ja ipak dobro prošao jer sam ja pao s 15 metara i slomio samo jedan kralješak.
Dan poslije su došle sestre da promijene posteljinu. Ja sam se ustao s kreveta i šetao po sobi. Osjetio sam da mi se vrti pa sam se naslonio na stolić. Sljedeće čega se sječam je da su sestre stajale svaka s jedne strane stolića i ispitivale me jesam dobro. Shvatio sam da sam pao u nesvijest. Prvi put u životu. Ali ne i posljednji. Sestre su promijenile posteljinu i legao sam. Došla je vizita. Doktori su odlučili da će stavit gips. Javio sam svojima. Moji su napokon mogli malo odahnuti jer su se bojali operacije. Taj dan kasnije su sestre došle po men i odveze me na kupanje i šišanje. Trebalo je s mene oprat sve onu prljavštinu koja je nastala prilikom pada na trule daske. A sječate se koliko sam se dobro oprao nakon bauštela? Tak da me je stvarno trebalo okupat. Ošišali su me skoro na čelavo i vratili u sobu.
Kasnije su opet sestre došle po mene i odvezle me u gipsaonu. Doktori su me posjeli na stolac i rekli mi da sjednem ravno. Dali su mi dva štapa koje su stavili ispred mene. Trebao sam se rukama za njih uhvatit. Nisam mogao desnom rukom, pa mi je jedan od njih pridržao ruku. Skinuli su mi ovratnik i utvrdili da mi je glava zakrenuta u desnu stranu u odnosu na ravninu tijela. Jedan me doktor uhvatio za ramedna, a drugi je pokušao poravnati glavu. to poravnavanje je zabooljelo toliko jako da sam pao u nesvijest od bolova. Sljedeće čega se sječam je bilo to da sam ležao ne krevetu. Odvezli su me u sobu.
Sljedeći dan je došla vizita i doktor je rekao da će mi danas opet probat stavit gips. Ako danas ne uspiju idem na operaciju. Bojao sam se operacije. Par sati kasnije su došle sestre i odvezle me opet u gipsaonu. Opet su me posjeli i išli poravnat glavu. zamolio sam ih da to probam sam. Pustili su me. Jedan me doktor držao za ramena, a ja sam sam snagom vratnih mišića pokušavao poravnat glavu. i uspio sam. Bio sam presretan. Stavili su mi gips i vratili me u sobu. Javio sam svojima da sam zagipsan. Mama je počela plakat od sreće. Cijeli dan sam ležao u krevetu nepomično da se gips dobro usuši. U gipsu sam bio od čela do trbuha. Jedino sma imao mali otvor na vratu i malo veći na glavi. Odnosno, u gipsu mi nisu bili oči, nos, usta, lice. Bili su u gipsu čelo, brada, vrat, prsta, stražnji dio glave, leđa, gornji dio ramena. Ako nekoga zanima, to se struno zove sadrena minerva. Odvezli su me u sobu. Ali ne u moju sobu gdje sam imao jednog cimera nego u sobu u kojoj nas je bilo osam. Napokon sam imao gips i planirao sam se napokon naspavati jer se više nisam trebao bojati da ću naglo pomaknuti vrat ili napravit neki pokret koji bi mi mogao pogoršat situaciju. Ali, kad su se svjetla u sobi ugasila, koja očekivanja su pala u vodu. Nas je u sobi bilo osam. Od toga je jedan hrkao, drugi jaukao, treći cijelu noć gledao tv, četvrti se vrtio po sobi, peti svako malo išao na wc, šesti pričao na mobitel cijelu noć, a sedmi je bio jedan stariji gospodin na krevetu kraj mene. On je tu noć krenuo na wc. Ustao se i shvatio da neće stići do wc-a zbog bolva od operacije križa, pa se pomokrio na pod između mog i svog kreveta. Ja sam isto morao na wc, al sam se pokušavao suzdržati. Više nisam mogao. Ustao sam se i krenuo na wc. Nism se mogao ustati ne desnu stranu zbog bolova u desnom ramenu. Morao sam na lijevu. I morao sam bos proči kroz tu njegovu mokraču da bi došao do svojih papuča koje su bile na desnoj strani. Ali kad ste na takvom mjestu i u takvom stanju, to vam ne predstavlja problem. Stetni ste što ste živi. Vratio sam se u sobu i legao. Pokušavao sam zaspati, ali to je bilo nemoguče zbog svih cimera i njihovih nočnih avantura.
Sljedeći dan sam već mogao sam hodati bez straha. Odvezli su me u kolicima na rentgen da vide jel sve dobro namješteno. Sve je bilo u redu. Kasnije sam išao na ultrazvuk desnog ramena da utvrde zašto me boli. Mislili su da je pukla neka tetiva. Nisu ništa pronašli. Vratili su me u sobu. Došao je doktor i rekao da je situacija sljedeča: imam slomljen kralješak. Trebam nosit gips mjesec dana. Nakon toga kontrola. Zbog krvarenja u leđnoj moždini mi je desna ruka paralizirana. Krvarenje je nastalo tijekom pada i kasnije je prestalo. Ako organizam tu krv iz leđne moždine apsorbira, ruka će proradit, a ako ne, onda neće. Ja sam se nasmijao i rekao mu da sam ja fizioterapeut po struci i da bi fizikalna terapija tu trebala puno pomoći. On je ozbiljno rekao „nemoj se previše nadati“. To me je odorilo s nogu. Imao sam osječaj da mi se sledila krv u žilama kad mi je to rekao. Otišao je, a ja sam ostao razmišljati. Ja imam 20 godina. A ruka mi možda nikada više neće proraditi. Zar ću cijeli život biti invalid? Sjetio sam se nekih svojih pacijenata dok sam stažirao. Sjetio sam se jednog čoovjeka kojem je stroj na pilani potrgao živac i ruka mu je ostala nepokretna iako je 2-3 puta po 15 dana išao na terapije. Bojao sam se da i meni ne bude tako. Ali ipak je pobijedio optimizam. Bio sam uvjeren da će ipak ta ruka proradit. Hoče. Mora.
Sljedeći dan su me otpustili iz bolnice i hitna me odvezla kući. Dom. Kako to lijepo zvuči. Moja soba. Moja kuča. Moja obitelj. Moj pas. U tom trenutku nitko nije bio sretniji od mene. Napokon sam se mogao odmoriti kako treba. I naspavati kao čovjek. I pojesti nešto ukusno. Uživao sam u tom prvom danu doma. Ali drugi dan je nastao problem oko gipsa. Vata koja se stavlja ispod gipsa se stisnula od ležanja i nastao je oštar rub koji me žuljao. Taj rub je nastao u području desnog ramena i po cijeloj širini leđa, te u području trbuha. Nije mi se dalo ići u zagreb udaljen 100 km da mi riješe taj problem, nego sam zamolio tatu da uzme malu brusilicu za metal, stavi najmanju reznu ploču te da mi odsjeće te dijelove gipsa koji su me žuljali. Uspio je odsječi iako se mama bojala da i mene ne posjeće. Bio sam sretan što me više nije žuljalo.
Sljedeći dan, probudio sam se i ustao iz kreveta. I napravio veliku grešku. Umjesto da sam najprije sjeo, pa se malo odmorio, pa onda ustao, ja sma se direktno iz ležečeg položaja ustao. To je bio prevelik napor za moj oslabljeni organizam i pao sam u nesvjest. Smao sam se složio na pod. Čim sam pao, odmah sam došao k svijeti, ustao se i popipao gips. Nije nigdje pukao.
Gips sam nosio mjesec dana. Nakon toga su mi ga skinuli u Zagrebu i dali mi ovratnik koji sam nosio još mjesec i pol. Kad su mi skinuli gips, doktor je rekao da je sve zaraslo, ali da se još moram čuvati jer bi se lako moglo dogodit da opet pukne. Došao sam doma i prvo što sam napravio je bilo da sam otišao u wc i pustio vodu u kadu. Skinuo sam se, skinuo sam ovratnik i izvalio se u punu kadu vruče vode. Uživao sam u toj vodi maksimalno. Nisam se kupao više od mjesec dana.
Dok sam nosio gips, desna ruka me stalno boljela. Nosio sam je uvijek onako ispred sebe, prepletenu s lijevom. U tom položaju me najmanje boljela. I nastala je posljedica: desni lakat i desno rame su kontrahirali (zahrđali). Nisam mogao podići desnu ruku niti je ispružiti u laktu. A i inače nisam još imao snage u njoj. Nisam još mogao jesti s njom, nisam čak ni mobitle s njom mogao podići. Nisam imao u prstima snage da držim mobitel.
Krenuo sam na terapije. Išao sam svaki dan. Vozio me ujak jer nisam mogao voziti sam. Na terapijama je za moje vježbanje i moju rehabilitaciju najviše bila zaslužna moja bivša razredna kolegica Nikolina. Ona me svaki dan vježbala i uspjela je razradit moju desnu ruku. S vremenom je ruka bivala sve jača i jača. Ja sam svaki dan vježbao i na terapijama i doma. Ruka je ojačala da sam mogao s njom početi jesti.
Prošao je mjesec i pol i otišao sam na kontroslu u Zagreb. Skinuli su mi ovratnik. Doktor se iznenadio kad je vidio koliko mi je ruka napredovala. Bio sam sretan jer sam mu rekao da će biti sve u redu, iako je on bio skeptičan. Nastavio sam ići na terapije. Polako sam opet počeo vozit auto i ići s Milanom na terapije.
Onda su mi terapije postale prenaporne. Napravio sam pauzu da se odmorim od svega, i nikad nisam nasvatio ići. Ruka mi je sad skoro u potpunosti ojačala. Imam sad nekih 90% snage u njoj.
Ljudi moji, ja vam se zahvaljujem što ste ovo sve pročitali. Nakon svega ovog ja sam sretan što sam uopće živ. Sad svoj život i svoje zdravlje cijenim više nego prije. Nemojte učiti na vlastitim greškama kao ja. Učite na tuđim greškama. Sad imate mene za primjer. Čuvajte mi se da vam se nebi dogodilo nešto kao meni. Ili možda i gore.
Sve vas voli vaš Kuzma!
Post je objavljen 01.02.2008. u 23:41 sati.