Hm...bez imena...prijateljstvo...iskrenost...ljubav...
Zašto ljudi ne vjeruju u druge? Zašto misle da su sami sebi dovoljni? Kad znaju da nisu...i čemu sad suze...čemu sad bol...i patnja...a sve je moglo bit u redu...
Ljubav boli...Sreća postoji...samo ju treba naći...samo treba naći taj posebni trenutak...dan...tjedne...mjesece...pa čak i godine...
Ali ona ne traje vječno...nekad prestane...i uvijek zavarava...pomislis da će tu ostat...i onda ode...
I zašto uvijek ima suza? Ja sam samo zbunjena...neznam...više ništa...nisam uopće važna...na bilo koji način...
Sve je isto kao i dosad...samo ja imam neki čudan osjećaj prema sebi...
Neki osjećaj boli...Zar sve u ovom životu mora tako boljeti?
I zašto je ta linija tako tanka? Linija između boli i sreće...linija između ljubavi i mržnje...
Danas, prije samo par sati...bila sam sretna...a sad...sad nije važno...važno je to...da sam shvatila...da me samo neke osobe istinki vole...i ne mislim na zaljubljenost...već na prijateljstvo...i možda mislim da sam sama sebi dovoljna...i možda mislim da sam ja jaka osoba...i da ja mogu bez ikog...dalje u život...
A znam da ne mogu...i lažem sebi...svakog dana, svakog sata, svake minute, svakog djelića sekunde...lažem sebi...sebi i drugima...
I mnogo ljudi...mi ne vjeruje...i ogovara me...a govore mi da su mi najbolji...lažu mi...ali ja...ja imam neki čudan osjećaj...da ću im svaki put oprostiti...ali ne želim...
Nitko me više ne sluša...ni moje vlastito srce...ni moj mozak...moje tijelo...svi ljudi oko mene...svatko ima život...a ja?
Svoju najbolju priajteljicu...jedinu prijateljicu...vidim jednom na tjedan...a laži su stalno oko mene...“Ti si mi zakon, ti si mi najfrendica, baš si mi kul“... Samo želim znati zašto...moje jedino pitanje...
Zašto mi ljudi lažu? Jer misle da sam mala klinka koja nezna razliku između laži i istine...
I sama počinjem vjerovati u ovo...i sad znam jedno...život te sjebe baš onda kad ti je najljepše...
Prije par dana...čula sam dvije osobe koje su mi drage...koje mi puno znače...koje na neki način volim...čula sam da me ogovaraju...
Nakon još par dana...čula sam da su me još tri osobe koje mi nisu toliko drage ali su mi drage...da me i one ogovaraju...
Sad se već bojim...jer ništa nije u redu...ništa nije onako kako sam mislila da je...i bojim se da me i one ogovaraju...i sad molim Boga da to nije tako...
Jer one su još jedine osobe koje volim...kojima vjerujem...koje su mi u srcu...
A ja...umjesto da se suprotstavim onima koji me ogovaraju...ja im ništa ne govorim...šutim...bojim se...
Bojim se izgubiti ljude koje volim...a rado bi im sve rekla...
I bojim se da postoje ljudi...koji me preziru...ali nije me toga strah...
Strah me toga...da ne okrenu osobe koje me još vole protiv mene...i zaštitila bi svoje prijateljstvo...ali ne znam kako...
I sad ne mogu više ništa učiniti...jer je samo jedna osoba...jedna riječ...
Dovoljna da sve uništi...i uništit će moj život...moje jedine ljubavi...jedine osobe do kojih mi je jako stalo...okrenut će protiv mene...sve je sada samo pitanje vremena...
Znam da sam često bezobrazna prema njima...i zato ih molim da mi oproste sve...molim vas...i još samo jedna molba...prije kraja...
NE NAPUŠTAJTE ME! Volim vas...nadam se da i vi mene volite...
I nadam se da se nećete tako lako okrenut protiv mene...i da nas nitko nece razdvojit!
I sad tek znam da mi puno osoba nisu prijatelji...neki su ljubomorni na mene i na moja prijateljstva...
I još samo dio jedne pjesme koja će izrazit moje osjećaje:
Everyone leaves me stranded
Forgotten, abandoned, left behind
I can't stay here not enough time
i za kraj:
u čelo ljubim:
Silwy...
Sany...
i dio za tina:
nisam ništa rekla... zašt se sad ljutiš na mene???
ne podnosim ovo vise...samo gubim frendove...
jedna pricica....
Ustajem...odlazim u kupaonicu...umivam se i perem zube. Obicno je jutro...krecem u skolu.
Pozdravljam se s frendicama i sretna sam...no zadnji sat...povrijedi me...on...i vise ne razogavam s nikime...
Dolazim kuci...odlazim u kupaonicu...brisem suze...ali one teku...
Vecer je...izlazim iz kuce...kazem mami: „Ne cekaj me...doci cu kasno...idem malo van“, a ona kaze u redu...zadnji put kazem „Zbogom!“...i odlazim...
Sjedam u prvi bus...na zadnje sjedalo...izlazim iz busa...i hodam...ulicama...cestama...sama....
srecem ga i samo prodem...okrznem ga rukom...u isto vrijeme se okrecemo i pogledi nam se susrecu...brzo okrecem glavu...i izbjegavam ga...dignem glavu visoko i nastavim...
Nestanem iza ugla...i moja glava je vec pognuta...i znam da mi on fali...al necu priznat...ni sama sebi ni drugima...odlazim do crkve...i sjedam pokraj ulaza...nasljanjam se za zid...i opet plačem...razmazana sminka...crne suze...opet sam sama...
Gledam u zvijezde...zasto nisam samo zvijezda...da zivim samo nocu...i opet jecaji...isprekidani uzdasi...
Nastavljam svoju setnju...i dalje sama prolazim pokraj sretnih ljudi...i sve me potice na suze...plac...i odlazim na stijenu...more...ispod mene...razmisljam...da ili ne...i odlucim da...vratit cu se...i jos samo jedan pogled dolje bio je dovoljan...bez razmisljanja sam skocila...ostala citava...samo jedna slomljena ruka i jedna slomljena noga...ogrebotine...posjekotine...i sad bez boli u srcu...vracam se kuci...skrivam rane...lazem...kao i do sad...
Govorim da sam pala dok sam setala...i izlazim van...i sad odmah odlazim na stijenu...i skacem...imam osjecaj da letim...zelim se zaustaviti...ali ne mogu...sad je kraj...i opet posjekotine i rane...ovaj put nista nije slomljeno...krecem kuci...
Ovaj put...ne lazem...govorim mami istinu...ona me samo pitala: „Sve to zbog slomljenog srca?“...ja sam samo sutila...i pocela plakati...suze mi natapaju rane...mama me odvodi u bolnicu...
Lagano otvaram oci...i gledam ispred sebe...okrenem oci prema prozoru...i ugledam njega kako stoji na balkonu...i krene unutra...
Brzo zatvaram oci i glumim da spavam...i cujem ga kako govori: „Zasto? A mogla si samo reci...i ovo sve bi izbjegli...a sad...sad se bojim da cu te izgubiti...“ Nakon tih rijeci pocinje plakati...i nadvija se nad moj krevet...poljubi me u celo, zatim u usta i krene van...
A ja otvaram oci i kazem: „Zasto mi to nisi prije rekao...Da si samo rekao tri rijeci...ja sad nebih ovdje lezala...“, ali on nastavi svojim putem...
Kazem svojoj prijateljici da mu da samo jednu poruku. U njoj je pisalo: I SAD ME MOZDA I VOLIS...NO JA NE ZELIM DA ME VOLIS SAMO DOK SAM U BOLNICI...A SAD...SAD TEK SHVACAM DA ME UOPCE NE ZAVRIJEDUJES...MOZDA I DA...ALI JA TE NE ZELIM...JER ZNAM DA CE TA TVOJA LJUBAV PRESTATI CIM IZADEM IZ BOLINICE...I ZATO TE MOLIM SAMO JEDNO, A TO JE DA ME VISE NE POSJECUJES...LAGALA BIH I SEBI I TEBI KAD BIH REKLA DA TE NISAM VOLJELA I DA TE I SAD VOLIM, ALI LAGALA BIH SAMA SEBI I VARALA BI SE KAD BIH BILA SA TOBOM...ZATO...MOLIM TE POSTUJ MOJE ZELJE. AKO ME UISTINU VOLIS NECES IH POSTOVATI, A AKO ME NE VOLIS NASTAVIT CES SVOJIM PUTEM.
On me uistinu zavolio...vratio se...i samo me poljubio...onako kako nitko do sad nije...i samo mi tiho sapnuo „volim te mala“...samo sam se nasmijesila...
Na kraju sam shvatila da pola onog mojeg pisma nije bilo istinito...opet sam mu oprostila...i sad sam napokon sretna...vise ne razmisljam o skoku, iako cesto idem na „stijenu svog pada“ (tako sam ju nazvala) i gledam more ispod nje...tad razmisljam o onom danu...
I neznam sto me natjeralo na taj skok...no ispao je dobra stvar...
Prekinuli smo prije godinu dana...i sada sam opet sama i zaljubljena...ljubav mi nije uzvracena...
Samo se nadam da necu opet skakati...
i da...jedan slajdek...dugacak jeee...jakoooo