Marketing
Istina...
MOLIM VAS PROČITAJTE DO KRAJA!!!!! ZNAM DA JE DUGAČAK POST, ALI JA VAŠE UVIJEK PROČITAM;, KOLIKO GOD DUGAČKI BILI!
Promjena dizajna! Vidi se, jel da? Kak vam se sada sviđa...? Ja sam ga napravila... Da, da, bavim se time... I primam naruđbe, al ne na ovom blogu, nego ovdje... Evo, izreklamirala sam se, sad krećem s postom... Već dugo nisam napisala novi post, a i kladim se da se svi vi ljutite zato što vas nisam kommala- sorryte, al ne stignem, dizajnichi mi oduzimaju svo vrijeme provedeno na internetu, pogotovo kad moram napravljeni dizajn ponovno prerađivat... Al nema veze... To je za onaj blog... Dakle...
Malo sam bolje volje! Ljudi me češće grle 
, čak imamo i grupne zagrljaje 
!!! Ali svejedno, raspoloženje pada kad dođem doma... vjerojatno samo malo vas zna zašto... Rekla sam samo frendovima... Isto ko što ne volim plakat u javnosti (jer me to čini ranjivijom nego što mogu podnjet), tako to još nisam spremna reć, jer se bojim da ću priznavanjem sami problem učinit više stvarnim nego što sam sposobna izdržat... Mogu samo reć da se zbog toga ne volim vraćat doma, i da bi se zbog toga mogla UBIT na Valentinovo... Što znači, da je taj problem OBITELJSKE prirode... Zato i je teško priznat... Nemoguće je dobit drugu obitelj... pa ovu treba njegovat, a ne tračat i omalovažavat... Utjehu mi najviše pruža glazba... Polako zaboravljam gdje sam, kad slušam... i dizajnichi pomažu, kad se fokusiraš na jedan problem, ne osvrćeš se dok ga ne riješiš, jel da? Uvijek se tješim jednom rečenicom koja mi MORA proć kroz glavu prije nego se rasplačem, a to je: NITKO NIJE VRIJEDAN TVOJIH SUZA, A ONAJ KO JE, NIKAD TE NEĆE RASPLAKATI!!!... I tako tješeći sama sebe, shvaćam da samo male stvari čine ljude sretnima... ako se veselimo samo velikima, rijetko ćemo biti sretni, a ovako, postoji neka mala stvar koja pomaže da nabaciš osmijeh na lice. U mojem slučaju to je glazba... Kad si potišten, čudo je ustvari, koliko jedna pjesma može podići rapoloženje...
Svijet je jedno nepošteno mjesto... Shvatila sam to davno, ali tek sad to mogu OSJETITI... Mogu vidjeti nepravdu oko sebe, i još sam više ljuta kada ZNAM da ne mogu napraviti ništa, osim nepomično sjediti i čekati da sve bude bolje... Zašto...?? Nije li svijet stvoren kao predivno mjesto bez prevare... laži i mržnje?? Mrzim svoj život... NIje uopće zaslužio da ga se živi... Bezobrazan je prema ljudima koji to nisu zaslužili, a pristojan prema onima koji to ne zaslužuju...
Unatoč svemu što me muči, nastojim biti happy... To me valjda dijeli od onih PRAVIH depresivnih ljudi koji se ni ne trude vidjeti svijet boljim očima i jednog dana se ponvno iskreno nasmijati...?
Samo se nadam da ja neću postat jedna od oih starih baba koja će svojim unucima pričat kak je život užasan! I da neću ko satlerica komentirat lisnata tijesta i žvake... Svi kažu da kad umireš, cijeli život ti se prevrti pred očima... Nadam se da će moj bit vrijedan gledanja... Što znači da ga ne smijem završit sada... Nego kasnije... Kada će i mene neki dečko uzet za ženu i imat ću sretnu obitelj... Kada ću umrijet sretna, i to od starosti, a ne od depresije ili nečijeg zalutalog metka ili možda ne zalutalog. Nadam se da ću doživjet da se dečki okreću za mnom... i zvižde! Možda nisam veliki opitmist, ali volim vjerovat da će na kraju, sve ispast savršeno!!
Post je objavljen 01.02.2008. u 19:51 sati.