ponovno... ali ovaj put, ovaj cijeli post ide potpuno ISKRENO... onako iz srca...
čitam te tuđe blogove... (komentare...)
i vidim... kao da ja jedina nemam nikog svog...nemam neku naj frendicu... ali stvarno NEMAM..imam ja hrpu frendica... ali nijedna nije prava..moram priznati... bila je to Kaya...i sad je ona super... i znam da joj sve mogu reči..
ali nismo više naj frendice... da...pri tome mislim, da ja njoj nisam... jer je ona meni ista kao i prije...(iako se jako promijenila još uvijek ju puno volim kao frendicu..)ali ona je krenula dalje, i sada ima jako puno boljih frendica od mene..zabavnijih... povjerljivijih... VRJEDNIJIH... ne znam...
dobar je 3aK... ali svako ima nekog posebnog.. nekog UISTINU
posebnog...nekog kome možeš reči nešto što se nalazi u najcrnjem dijelu tvog srca...cijeli moj razz je odličan... svi su smiješni... zanimljivi...zabavni... i odlični frendovi koji su te spremni nasmijati... ali nikog nema, da tuguje s tobom... da osjeti kako ti je i dok mu još ništa ne kažeš... 27.4... je meni važan datum... Kayi je to vjerojatno samo škrabotina na zidu... (27.04.2007 ja i Kaya smo na zid njezine sobe, nacrtali imena... Kett, Alla... i ove godine, jako uskoro, bliži se tome godišnjica...) ne znam... meni to zapravo nešto znači... podsjeća me na tu godinu... kada smo bili nerazdvojni... smišljali smo načine kako se zabaviti... biti što kreativniji... jednostavno provoditi što više vremena zajedno bez obzira na školu... a onda je nastao 3aK... (nije da ja maxu i deu krivim za nešto.. nedaj bože..) i Kaya je upoznala Maxu... a ja i kaya... Recimo, da smo zaboravile ono što je nekada bilo... Mistakesi... trudili smo se pisati pjesme... (Kayi je to išlo puno bolje nego meni... nisam ja za to...) zabavljali smo se... vrištali smo od sreće kad smo snimili svoju prvu pjesmu... pričali o tome kako se drugima ta pjesma čak i svidjela... i o onima koji su mislili da smo promašaj... sanjarili smo... mislili smo da ćemo uspjeti u životu..hehe... znale smo da je nemoguće... ali nikome nije škodilo malo sanjarenja... glupirale smo se po gradu... pričale na engleskom po ulici... ljudi su nas gledali sa čuđenjem... samo nas dvije... best friends forever...ali eto... očito nije forever... prošlo je... i grozno je... vjerojatno više nikada neće biti kao prije... zato vam svima poručujem--- držite svoje najiskrenije frendove... i nikad ne dopustite da odu... ako ih pustite... požalit ćete... kao što sam i ja... i dala bih život, samo da sve ponovno bude kao nekad.... svjesna sam da neće...
Post je objavljen 01.02.2008. u 15:49 sati.