Bos, u blatu se igra, veseo dječaćić
bez briga:
i zaprljao je ono malo već prljave
i pokidane odjeće;
kraj njega sestra, lijepa kao sunce u podne,
lijepa kao ruža u cvatu;
bosa, u blatu s bratom se igra,
sretna je, bez briga
Njihova mati u kući sniva,
umorila se od posla, tako to biva:
kuća, uboga, od čađe čađava,
od vlage ovlažena, bez cigle na krovu,
bez tepiha na podu
Majka ju čistila, s ljubavlju čistila,
a sada sniva;
umorila se, tako to biva
A otac, tupom sjekirom suha drva cjepa,
Vidje ženu kroz prozor kako sanja
I pomisli: Kako je lijepa!
Vidje djecu u blatu, osmjehnu se blago:
Vidi anđela mojih!
Sav u brigama, sav u tuzi
On jednu suzu pusti
I izusti:
Bože, hvala Ti! Hvala Ti što postojim!
Ne treba mi sav novac ovoga svijeta, da budem sretan, niti treba svo zlato ni crno ni sjajno,
bjesan auto, ni mobitel od 5000 kn, niti Armanijevo odjelo, niti dionice, nekretnine,
niti ogromne njive i oranice, niti igračke niti jeftine djevojke, niti alkohol, niti marica....
Ljudi nekada premalo cijene ono što imaju.
Dragi blogeri, osvrnite se malo oko sebe, uzmite si vremena i razmislite na čas: što vas zaista na ovom svijetu čini sretnim? Jeste li ikad ikome zahvalili na tome? Na svojoj ženi, svom djetetu, svojim prijateljima, svojim roditeljima, na svom uspjehu, na zdravlju, na tome što ste živi?
Post je objavljen 01.02.2008. u 11:01 sati.