Marketing
Pod okriljem razočarenja...
Uf, i paučina je zahvatila ovaj moj blog, otkad se nisam javila. 
Ima se posla.. 
Već smo zašli u novu godinu, odbrojavamo zadnje dane siječnja.. Iako je ovaj blog otvoren sa namjerom da poprati našu političku scenu ovog puta bih radije komentirala jednu drugu temu, jako popularnu posljednjih dana.. Rukomet. Možda vam i izlazi na uši, ali morate se složiti da ne može više od politike, a kako ja više stremim sportu nego samoj politici..
No, ipak bez politike malo toga može proći pa tako i sport. I rukomet. Već svi znaju kako je išao naš put na EP i kako smo nezasluženo izgubili finale. I sad što mene najviše muči jest nezadovoljstvo koje se provlači kroz ljudske glave. Sad ću vam nešto priznati- nisam bog-zna-koliko stara i definitivno nemam ni dovoljno iskustva ni sjećanja, ali znam da su Hrvati kao narod jedna jako čudna sorta. Kako su nam razbacane pokrajine, tako se nekako i ljudi grupiraju. Po mom mišljenju, jedine stvari koje su nas ikad mogle ujediniti bili su taj rat i sportski uspjesi. Pošto se trenutno nalazim u razdoblju temeljitog preispitivanja vlastite osobnosti, ali i osobnosti ljudi oko mene, ponekad se sjetim nekih svojih razmišljanja dok sam još bila puno zelenija nego danas. I onda se ironično podsmjehnem. Mislila sam da je rat bio nešto sveto, nešto što će nam svima donijeti slobodu, slavu, osmijeh na lica, izobilje na stol.. Ne kažem da nije do toga došlo, ali kako je krenulo, čini mi se da ono što je nekoć bila uzlazna putanja, sad je (opet) krenulo nizbrdo. Nisam pesimist ni ništa, samo me muči kad vidim kako život postaje sve teži. Neki ideali za koje smo se borili padaju u vodu, ljudi koji su nas vodili ka oslobođenju trunu u zatvorima, dok crne sjene pravih zločinaca slobodno hodaju. Ne znam kuda, ali slobodno hodaju. Stoljećima smo patili pod okovima raznih nazovi saveznika, uletavali bezglavo u alijanse, još teže iz njih izlazili. Vodili smo ratove sa nadom da će biti zadnji, ali se to nikada nije dogodilo. Sa strepnjom smo čekali '95. i kraj rata, a onda ponekad imam dojam da taj rat još traje, samo što se borimo protiv vlastite zemlje i protiv vlastitih ljudi. Znate kad me najviše boli? Kada na ulici, u tramvaju ili čak u vlastitoj obitelji čujem kako su znali i bolje živjeti pod okriljem Juge. To zaista boli. Gdje je onaj Hrvatski san, gdje je obećana zemlja? Eno je, sa cijenama koje su skočile nebu pod oblake, sa Vladom koja nas još jednom bezglavo vodi u nove alijanse, sa kriminalom koji poput kuge ulazi u sve pore društva, sa sve većim brojem izgubljenih života na prometnicama... Sve mi se doima u tonovima sive i crne. Gadi mi se gledati vijesti koje ističu samo negativno, samo smrt i zločin. Gadi mi se.. I onda u tako teškim vremenima izroni nešto pozitivno. A to je za našu zemlju definitivno sport i uspjesi naših sportaša. Zbog njih pomisliš kako bitka nije izgubljena i kako smo možda zapravo samo zastranili s puta i potrebno je tek par koraka do prave staze. To su dani ponosa i sreće kada svi iz ormara izvadimo famozne 'kockice', zapjevamo Lijepu našu i ističemo poznatu parolu 'Proud to be Croat'. Znate što me muči- zašto ne mogu to reći i za neku političku odluku??
Proud to be Croat. Moćne riječi.
I onda u danima ponosa i sreće kada svi živimo samo za jedno, za pobjedu i uspjeh na put vam stane nekoliko budala koje su se urotile protiv vas i ne daju vam da pokažete sve što možete. I to spada u jednu vrstu (šporke) politike. Što se događa tada? Tada se dogodi da vam i vaš narod okrene leđa. A zašto? Jer cijelo vrijeme pričamo o Hrvatima koji priznaju samo jednu kovinu posebnog sjaja, a to je zlato. Ako za Domovinu nisi osvojio najvišu stepenicu, pokrij se ušima i vrati u onu rupu iz koje si izašao. I to je bit cijelog teksta- želim vam reći kako sam ponekad taaaaako razočarana i ljuta kad vidim da je naš narod jedan veliki 'nevjerni Toma'. I to me boli jer se onda i ja osjećam nekako izdano. Smiješno je kada vidite na televiziji da većina stanovnika ovog planeta nema pojma o Hrvatskoj, ne znaju čak ni gdje se nalazi, ali znaju sportaše koji nastupaju pod našom zastavom. Onda se vidi tko uistinu promiče naše ime. I onda je jadno kad ti vlastiti narod okrene leđa. Konkretno u slučaju rukometaša zaboljelo me kada sam se u 4 ujutro zajedno sa još šačicom ljudi našla na aerodromu. Šačica ljudi!!! Za srebrenu medalju!!! Pokrijmo se kolektivno ušima!
Rekoše kako bi više ljudi došlo da je doček bio na trgu ili da su došli u pristojnije vrijeme.. Jebeš ti to.. Ništa drugo doli opravdanja. Pusta opravdanja. Sutradan mi je također krivo bilo kad su mediji pisalo o 200-300 ljudi koji su tamo bili. 
Kakvih 200-300 ljudi?? Valjda su pobrojali sve ljude koji su se trenutno tamo našli, one Kineze ili Japance koji su u isto vrijeme sletjeli kad i igrači, osoblje aerodroma, a i same igrače, čini mi se! I drago mi je da su napisali da su to najvjerniji navijači jer uistinu jesu.
Pola tih navijača sačinjavale su obitelji heroja iz Norveške, a od ostale polovice četvrtina su bili oni koji su i sami bili u Norveškoj pa su svejedno ostali da dočekaju i 'Srebrene'. Vidite sad??
Kada sam prijateljima pričala o svojoj 'noćnoj' avanturi svi su rekli ti nisi normalna, ali svaka ti čast. Neki su rekli i da ću biti pravi sportski novinar što je moja želje. A ja kažem da ću biti očajan sportski novinar- jer sam kivna na mnogo ljudi kad je o sportu riječ, jer sam pristrana i jer ne mogu obuzdati svoj jezik!
Ali, nema veze- makar nikad ne bila sportski novinar, bit ću najvjerniji navijač kojeg je ikad naš sport imao.
EDIT: Cuh da ce Vlada nagraditi Paklene za srebro..
Kazu da slika govori tisucu rijeci, evo vam video pa procijenite ko je najbolja repka u Europi i na svitu!!
Post je objavljen 31.01.2008. u 20:47 sati.