Strah mi grudi steze, jer ide nam sve teze..
Ne mogu opisati osjecaj koji me obuzeo dok sam citala njegovu posljednju poruku..Da, opet nisam mogla odoljeti i poslala sam mu poruku, iako sam rekla nikad vise..Nije vazno sto je odgovorio nakon 3 sata, vazno je ono napisano..rekao je da je spavao,da ga je cura sad zvala i da zeli da dodje i da se pomire, da mu se zeli ispricati,da nije siguran dal da ide,da ce vidijet..Usput pita me kako ljubav..eto..
Koliko god se ja cvrsto drzala u svemu, koliko god skrivala svoje osjecaje i glumila bezdusnu kuju..Koliko sam samo puta rekla da nije vrijedan plakanja, ni on a ni nitko drugi..koliko sam samo savijeta podijelila..
Dugo nisam plakala, dogo mi se suze nisu pomijesale sa bolom..
Bila sam sama u polumracnoj sobi, drzeci mobitel u ruci pocela sam se tresti..Nisam znala da mi je toliko stalo do sad, suze su mi se samo spustale niz lice, jedna za drugom, nisu prestajale..
Pitaju me, sta on zeli od tebe?Ne znam..necu ni znati..
Bolje je bilo prije, sad nam nista vise ne preostaje, ni ono malo prijateljstva koje je bilo medu nama..Nista vise, stvari ne mogu biti iste..iako bi netko to i htio, ali dragi moj ne ide to tako lako..
Ja sam opet svoje suze izbrisala..onu pognutu glavu uzdigla..
Zazeljela sam mu srecu sa njom..to je bio moj kraj..
Jer ja ovako vise ne mogu, vec 2 i pol mjeseca ovo traje,ovo povlacenje..koje nikamo ne vodi..Cas on nesto mene pravi ljubomornom, pa onda ja uzvracam..i tako cijelo vrijeme,ali ima tu nesto..Ne mogu objasnit, nije to bezveze,ali ovako se ne moze..Iako sam rekla da je kraj, iako zelim kraj..znam da ga necu dobiti..ne mogu protiv svega toga..kraja jos nema..nazalost..
Ostaje samo ono cekanje da sve prodje sa vremenom..