Odlučih nekoliko redaka posvetiti svojoj teti Zori, majci moje prijateljice o kojoj sam pisala u prošlom post-u. Dok se nisam udala, živjele smo u susjedstvu; nekoliko kuća udaljeno od moje kuće u kojoj sam živjela sa roditeljima, je njezina kuća. Ona je mene 'pratila od malih nogu'. Njena djeca su starija od mene pa bih ja navraćala kod njih. Oduvijek sam voljela biti u društvu starije, ozbiljnije djece. Možda sam zato i ja postala ozbiljna prerano. Ali, nije mi žao. Možda to ipak jei dio mojeg karaktera, možda je tako trebalo biti... S njezinom djecom sam "na ti", cijenim ih i poštujem kao svoje drage prijatelje.
Ali... Teta Zora je za mene posebna. Iako ima dosta godina, njeno razmišljanje je na nivou žene od 40ak godina. Realna je, iskrena, poštena, i što je meni ipak najdraže, principijelna i - ima svoje "ja". Njezino razmišljanje nemaju neke žene koje su i dvostruko mlađe od nje... Inače, stariji ljudi slove za čangrizavce, senilne starce... ali, to se nikako ne može, ma što ne može - ne smije reći za moju tetu Zoru. Mladenački duh tete je nešto što se ne susreće svaki dan...
Za sada toliko... U idućim postovima ću opisivati anegdote, ali i životne trenutke koje sam imala priliku doživjeti uz ovu divnu ženu, uz koju je kava - dok je pijem svaki put kada sam u gostima kod nje - najslađega okusa, iako u njoj nema puno šećera ...
Post je objavljen 31.01.2008. u 20:02 sati.