Jeste li se ponekad zapitali zašto se nešto događa što ne želite??? Jeste li se nekad osjećali da padate u nekakav ponor iz kojeg nema izlaza…on je sve dublji, a vi nemate nikog da vam pruži ruku i da vas spasi…ili je ta nečija «ruka» toliko blizu ali je ne možete uhvatiti i isplivati sa samog dna…nemate snage, nemate zraka da dođete na površinu oceana….a uvijek vam fali toliko malo…??
Da li ste ikad osjećali da ste zatvoreni u nekakvom kavezu, i osjećali se tako bespomoćnima da pomognete drugima, a samo vam je malo potrebno da izađete iz kaveza i nekom pružite utjehu…??
Da li ste ikad osjećali da vam se cijeli svijet raspada, da sve ono što volite odlazi…da svi koji su vam nešto značili odlaze iz vašeg života, i vi morate izabrati stranu na koju će te krenuti…???
Jeste li nekada, iskreno molili za svoje najmilije…jeste li ponekad zanemarili sebe i željeli dobro drugima, a da vas nije bilo briga za sebe u tom trenutku…???
Jeste li ponekad izgubili nekoga koga ste voljeli svim srcem svojim, i svom dušom svojom…
Jeste li ponekad bili na kraju puta, u kojem vam se staze razdvajaju…a vi ne znate kojom stazom poći…???
Vjerujem da je svako doživio nekakav poraz u životu, nekakvo razočaranje kad su mu sve lađe potonule…kad više nije imao luku u koju će doći kada ga svi napuste i iznevjere…a u toj luci oduvijek je sidrila ljubav i povjerenje, a odjednom sve se izgubi, izgubi se nešto što je stvarano godinama…
Dogodi se nešto kad imaš osjećaj da je uništeno do temelja…i onda, onda ti samo ostaju tragovi nekadašnje sreće….ostaju samo sjećanja koja vam nitko ne može oduzeti…a ta sjećanja su vam stalno u glavi, ta sjećanja vas vraćaju u prošle godine…
Zauvijek ću se sjećati jedne mudre izreke jedne jako stare, pametne žene…jednom prilikom mi je rekla..»I kraj nekad znači početak…»
Sada, kad malo bolje razmislim, kraj ponekad može značiti početak nekakvog drugog života, početak nove stranice u našem životu, početak nečega što će nam zauvijek promijeniti život iz temelja..taj početak moramo prihvatiti..jer sve se događa s razlogom, pa valjda i život prestaje s razlogom…valjda sreća ne može uvijek sidriti u odajama našeg života, jednom i ona mora napustiti našu luku, i zaputiti se drugom srcu i duši…a mi, ako smo dovoljno jaki…prihvatit ćemo činjenice, prihvatit ćemo novonastale situacije, i izgraditi novu luku, punu ljubavi i poštenja, punu povjerenja i iskrenosti, luku koja će biti tako dobra da ćemo opet privući sreću u naša srca…Dakako, ta luka je luka našeg života…
A ljubav?? Hoće li i ona doći…jednom hoće, svi ju zaslužuju…sam po sebi čovjek ostaje neshvatljivo biće, život mu ostaje bez smisla…ako mu se ne objavi ljubav…ako je ne iskusi i usvoji…
Ljudi shvate koliko im nešto znači tek kad to bude uništeno…zato, je bolje spriječiti nego liječiti..ako vam se pruži prilika pokušajte napraviti nešto što je vrijedno truda, pokušajte napraviti nešto što će staviti sve stvari na svoje mjesto, pokušajte…pokušajte…
Nitko ne garantira da će te uspjet, ali barem ste pokušali..jer jednoga dana, bi mogli lupati glavom o zid pri pomisli da se niste ni potrudili…a ako se potrudite, i to ne uspije…onda će te znati koliko je to zapravo bilo važno…
I na kraju poruka…ni jedan čovjek nije toliko loš da ne zaslužuje drugu priliku, ali ni jedan čovjek nije toliko glup da bi cijeli život praštao i nešto trpio samo da bi vlado mir..ako nešto nije stvoreno jedno za drugo, to kad-tad mora puknuti…isto kao i puzzle…ako nisu dobro složene, slika koja je na njima neće imati smisla…
I sada nakon svega napisanog, ja sam po prvi put u životu znala što želim od samog početka… Ne znam uopće kako mi se moglo dogoditi da sam ga umalo izgubila..
Ne znam da li vam se kada dogodilo da ste bili na rubu… na litici…i da ste bili spremni skočiti za nekim koga želite… Da vam uopće nije bilo važno što će biti s vama…
Ovih dana kao da mi se nešto prelomilo u duši, kao da se nešto promijenilo u meni, i da mi je nešto govorilo što da radim… Ne znam tko to…pamet, srce ili nešto treće…sve u svemu, možda taj «ženski instinkt» možda moj anđeo čuvar…moja krijesnica koja mi je osvjetljavala put…moj leptirić koji je bio uz mene i ne sebično mi govorio put…
I hvala mojim krilima, bez kojih ovaj let ne bi imao smisla…
Leptirich L.Y
Post je objavljen 31.01.2008. u 16:22 sati.