da se razumijemo na samom početku - nisam preveliki ljubitelj politike, ali vjerujem u prakticiranje građanskih prava i dužnosti, posebno što se tiče izbora. ipak, oduvijek sam mrzila predizborno vrijeme. prvenstveno zbog toga što su svi beskompromisno spremni potrošiti neviđene sume novaca da bi nam isprali mozgove svojim likom i djelom, preko svih egzistirajućih medija - od televizije do plakata. potom i zbog toga, što to ipak postigne određeni efekt, pa se izborne teme i likovi redovno uvlače u svakodnevnu komunikaciju ljudi i ne moš' ni najobičniju kavu popit, a da te ne zaskoči nekakva paušalna izjava, kako su ovi ovakvi i onakvi, a oni moji najbolji - naravno. ipak, najveći razlog od svih je što sve stranke ili predsjednički kandidati nakon inicijalnog i donekle pristojnog razbacivanja izlišnom demagogijom i grandioznim obećanjima o boljem životu, proporcionalno blizini samog dana izbora, počinju vampirati, pljuvati po protukandidatima, lagati i služiti se svim ostalim primitivnim sredstvima diskreditacije onog drugog. uvijek me iznova fascinira, sposobnost osobe da iziđe pred milijunski auditorij, zaboravi osnove pristojnosti i bez imalo skrupula nekog vrijeđa i ocrnjuje. iako ne bih htjela vjerovati da je i ta sposobnost jedna od odlika dobrog političara, princip konvergencije argumenata tvrdi drukčije - ukoliko ih je većina takvih, onda se ne može ni razmišljati o bavljenju politikom, ukoliko ne posjeduješ takvu jednu istančanu odliku...
dok sam živjela doma-doma, mislila sam da toga ima samo kod nas. ali evo, otkad mi je doma postala Srbija, svakodnevno se uvjeravam da imamo daleko više zajedničkog (ponekad na sreću, a ponekad na žalost i jednih i drugih), no što bi nas neki ultra, radikalni, ortodoksni i njima slični htjeli uvjeriti. jer trenutno ovdje traje vrijeme pred drugi krug predsjedničkih izbora i sve je isto. sinoć smo moja veća polovica i ja gledali na RTS 1 sučeljavanje dvojice predsjedničkih kandidata - on je doduše, zaspao nekud na pola i dobro je napravio, jer ja sam se nervirala još dugo po završetku duela. nije što sam apsolutno na strani demokrate i kategorički protiv svega što jesu i predstavljaju radikali, niti zbog bizarnog osjećaja objektivnosti, jer sam stranac i ne mogu glasati. najviše sam se ipak nervirala zbog činjenice da se radikalski predsjednički kandidat, pored nesposobnosti da sroči dvije polupametne rečenice za redom i želje da to nadoknadi pljuvanjem po protukandidatu, obraća velikom dijelu stanovništva ove zemlje koje je: 1. nepismeno ili s niskim stupnjem obrazovanja; 2. živi u ruralnim, često zabačenim i nerazvijenim krajevima ; 3. još uvijek živi u vremenu i po izmanipuliranim principima od prije 20 godina, ako ne i iz doba monarhije. i što je najgore - oni su njegovo stalno biračko tijelo! i ja jednostavno ne mogu pojmiti da je to status quo jedne europske zemlje u 21. stoljeću...
a kad pomislim na budućnost, evo što sam odlučila. ukoliko na ovim predsjedničkim izborima pobijedi radikalski kandidat - selim iz zemlje. ukoliko mome nerođenom djetetu ikad padne na pamet da se bavi politikom - čuvat će 100 ovaca u Obršju. ukoliko Boris Tadić ostane predsjednik i nadalje - unatoč svemu ostalom, ostajem optimista.
Post je objavljen 31.01.2008. u 14:33 sati.