tamburaše s Dunava... Fali mi...Fali mi prekrasna Slavonija...iako sam je samo dijelić vidjela iz vlaka...Fali mi Osijek...Fali mi dragi...Fale mi dobri ljudi, ne znam, jednostavno, imala sam neki osjećaj topline kad sam bila tamo..Ako im se i nisam svidjela kao osoba, jako su dobro to sakrili...Ne znam, ja bi se najradije vratila tamo i tamo ostala. Ne u Portorož...Suze mi poteku kad se sjetim kako je lijepo doma, a kako je sve prenašminkano i preumjetno tamo..Zašto? Bože, zašto sam išla tamo? ZAŠTO sam odlazila u mjesto o kojem nisam znala ama baš ništa? Lijep je gradić, ali je jednostavno sve prenapuhano i čudno se jako tamo osjećam...kao da ne pripadam tamo...nesigurna sam...hladni i nepristupačni ljudi...a ja bez nekoga kraj sebe ne mogu živjet, a opet ne mogu živjet s pokvarenim ljudima...zašto nisam slušala tatu i ostala doma, u slučaju da sam upisala pedagoški u Čakovcu? Jooj, Bože moj dragi, daj da mi čim prije prođe to vrijeme, da čim prije prođu 3 godine i da dođem doma,ne želim više tamo biti..
Evo, moj je Dado otišao danas nazad i jako sam nesretna...jako mi je teško bez njega...otpratila sam ga na bus i kaže frendica s posla (vratila se ja u Quattro) da nas je gledala iz kafića i da nam se na faci vidjelo koliko smo skrivali tugu...neću osjetit njegov dodir mjesec dana...ni dah..ni poljubac...čak neću moći vidjeti njegov izraz lica kad mi kaže najgluplju frazu:"Ne šizi!"...Davore, volim te, evo tako je kasno, ja još uvijek slušam naše pjesme, slušam Matu, Ne dirajte mi ravnicu, Žutu ružu...Ne mogu bez tebe..A i ne želim..Davore moj, ti si meni sve, ti si moja ruka vodilja kroz ovaj svijet zla i pokvarenosti...Gdje bih sad bila bez tebe? Kamo bi me vrijeme dovelo? Spasio si me kad sam zvala u pomoć, nekoga, da me digne, od onog silnog poraza što mi je zadala osoba koja mi sad ne dozvoli da budem sretna, konačno sretna s tobom...PROKLET BIO! I ti si bio onaj koji me izvukao iz mora suza i izlječio mi ranu na srcu. Sve što sam ikad tražila, našla sam u tebi i da isti dan umrem, ne bih žalila, jer sam imala sve - imala sam nešto najbolje što sam mogla poželjeti i što mi je život mogao pružiti...Molim te, ne napuštaj me nikada, jer ne bih mogla izdržati toliki poraz..moj bi lik bio izbrisan iz lica Zemlje...moje srce bi prestalo kucati od silne tuge...VOLIM TE, DADO MALI, i čuvat ću te zauvijek kao najskuplji i najdragocijeniji dijamant što bi žena mogla dobiti...Znaš kako sam ti govorila...Kako želim s tobom šetati pod ruku po čakovečkom parku kad budemo onako jedva pokretni i komentirati "današnju djecu", "kako toga nije bilo u naše vrijeme"...Hoću ostariti s tobom. Previše mi značiš, i fališ mi...Sve me guši u grlu koliko imam potrebu kriknuti koliko mi je teško bez tebe. Ne znam tko sam bez tebe, preporodio si me...VOLIM TE, zauvijek.
Idem sada polako spavati, sutra je novi dan, radni dan, valjda bolji dan..Imam meeting sa mamom..Ujutro...Pa je i vrijeme da se lagano pospremim...Ajde pusa svima...Davore, čuvaj mi se i uči...Molim te...Za nas...
Post je objavljen 31.01.2008. u 02:07 sati.