Pušim, a što ću. Smrdi mi odjeća, smrdi mi auto, ponekad mi se želudac popne u grlo od pretjerivanja.
Već sam o ovome pisao. Sada sam, pogađate, ponovo pokušao prestati. Za nekog tko godinama puši dvije (i više) kutije na dan, odvikavanje je nešto neopisivo. Moglo bi se usporediti s odvikavanjem od droge.
Prije svega - smanjiti ne mogu. Prije bih sasvim prestao, ali onda kada dođe taj trenutak. Sada očigledno još nije, iako još važem opcije i načine na koje bi se to moglo izvesti.
Kupio sam kutiju večeras, nakon dva dana. To su bila zanimljiva dva dana. Zapravo tri. Prekjučer sam prestao, poslijepodne više nisam kupio kutiju već sam dovršio postojeću i otišao na spavanje. Dva dana nakon toga služio sam se istim receptom: ako mi je na poslu pljuga zagospodarila umom, "užicao" sam dvije-tri tijekom radnog vremena. Da prebijem krizu. Poslijepodne bih opet spavao. Prvi dan je prošao odlično. Dobro sam se osjećao. Ali danas - danas je nastupila prava kriza. Lagano peckanje u želucu od nervoze. Mozak nedovoljno stimuliran nikotinom. Fali mu doza. Opet sam odspavao poslijepodne i probudio se lud.
Treba mi pljuga. Neću. Hoću. Neću. Hoću. Želudac poskakuje od nervoze.
Palim auto, pičim na prvu benzinsku.
Dvije zaredom. Olakšanje.
Znam, sad će mi netko spomenuti flastere ili slične papazjanije. Ne trebaju meni flasteri.
Treba mi komuna.
Post je objavljen 30.01.2008. u 23:41 sati.