...
Kako se samo to putovanje razliovalo od onog obilaska otoka u studenskim danima kad su se ona i njezine prijateljice osjećale potpuno slobodne, i ništa osim trenutnog raspoloženja nije određivalo raspored njihovih dugih, suncem okupanih dana; odluke o tome koji kafić posjetiti, na kojoj se plaži pržiti i koliko ostati na kojem otoku donosile su se bacanjem kovanice od dvadeset drahmi. Teško je bilo povjerovati da je život ikada bio tako bezbrižan. Ovo je putovanje bilo prepuno sukoba, rasprava i samo propitivanja; bila je to borba koja je počela mnogo prije nego što se povela na kretskom tlu.
Kako je moguće d ami je dvadeset pet godina, a tako sam beznadno nesigurna u vezi sa svojom budućnosti, pitala se dok je pakirala torbu za put. Evo me u stanu koji nije moj, spremam se poći na odmor s posla koji ne volim, s muškarcem do kojeg mi je jedva stalo. Što je sa mnom?
...
Osama ne znači nužno i osamljenost, osamljen možeš biti i u gomili...
...
Ono što nazivamo sudbinom velikim dijelom određuju naši preci, a ne zvijezde. Kad ovdje govorimo o prošlosti, uvijek spominjemo sudbinu – no ne u smislu nečega čime se ne može upravljati. Dakako, čini se da se događaji pojavljuju niotkud i mijenjaju tijek naših života, no ono što uistinu određuje sve što nam se zbiva djela su onih oko nas i onih koji su bili prije nas.
By: Victoria Hislop: Otok..
Post je objavljen 30.01.2008. u 22:43 sati.