Nakon odlične večere, bilo je vrijeme za počinak.
Mnogo prvašića se guralo kroz izlaz, a prema spavaonicama su ih vodili neki učenici nazvali 'prefektima.'
Gužva je postala još veća i veća da je bilo nemoguće normalno izaći iz Velike Dvorane.
Jedna cura, koja se našla pokraj mene je komentirala ovaj događaj s mrgođenjem.
"Koji stampedo! Trebat će nam godine da se izvučemo odavde!"
Cura pokraj nje se nasmijala i dodala:
"Ah, polako C.J. Jednom ćemo se morati pomaknuti…pa makar i za sekundu."
Obadvije su se veselo nasmiješile kao da su ispričale neki super vic.
Nisam im se pridružila jer mi uopće nije bilo do smijanja.
Ova gužva me polako počela iritirati i već sam pomislila izvaditi štapić iz pelerine kad ono:
"Gospođice Jacobson! Dođite malo!"
Okrenula sam se i vidjela da me McGonallgica zove.
Prišla sam k njoj i upitala ju što me treba.
"Dođite sa mnom, gospođice. Trebam s vama nešto raščistiti."
Zanimalo me o čemu je riječ, ali sam samo slegnula ramenima i pošla s njom kroz prolaz koji služi samo za profesore.
'Barem se ne trebam zezat oko one gužve', pomislim u sebi.
McGonallgica i ja smo izašle na hodnik škole i onda me ona polako usmjerila prema jednoj učionici koja je bila napuštena.
Rukom mi je pokazala da uđem i zatim je za sobom zatvorila vrata.
"Što mi želite reći, profesorice?!",upitam.
Pogledala me s svojim strogim izrazom lica.
"Gospođice Jacobson, upoznata sam s vašim događajima u bivšoj školi. Moram vas upozoriti da ne prihvaćamo takvo ponašanje ovdje."
Nasmijala sam se, ali me njen ozbiljni pogled upozorio da prestanem.
"Možda je vama smiješno ispaliti pet uroka na učenike, ali vjerujte mi, nama nije! Smatram da ćete se ovdje bolje snaći i molim vas da svoje probleme rješavate razgovorom, a ne čaranjem.",reče ona. "Još vas upozoravam da ako vas budemo uhvatili kako radite probleme, biti ćete kažnjeni…a ako svoje ponašanje ne popravite do kraja godine….nažalost, morat ćemo vas izbaciti."
Ovo zadnje me probudilo iz misli.
"Jesam li bila jasna?!",upitala me.
Klimnula sam.
"Odlično! A sada…odite spavati…sutra nastava počinje u 8:00. Evo vam raspored. Želim Vam laku noć."
Predala mi je mali papirić na kojem su pisali svi predmeti koje imam ovaj tjedan.
Zahvalila sam se i skupa s njom izašla iz učionice.
"Oh, i usput…Biserna školjka.",vikne mi ona dok sam krenula prema kuli.
Wtf?!
****
Došla sam ispred Gryffindorske kule i vidjela da ne mogu proći.
Pokušala sam pokucati ili nešto, ali ništa nije uspjelo.
Počela sam psovati kao luda.
"Znaš…trebaš znati lozinku ako želiš ući unutra.",reče mi nečiji glas.
Počela sam gledati oko sebe da vidim otkud dolazi, ali nikoga nisam vidjela na vidiku.
"Pogledaj ovdje.",ponovi glas.
Pogled mi je pao na portret koji se nalazio točno ispred mene. Na njemu je bila debela ženska u odjeći iz 18. stoljeća.
"Tko ste vi?!",upitam zaprepašteno.
"Ja sam Debela Dama. Ovdje iza se nalazi Gryffindorska prostorija, ali ako želiš ući onda moraš znati lozinku."
Psovala sam svašta u sebi i mislila na budale od profesora i onih prefekta što mi nitko nije dao fucking lozinku.
A onda sam se nečega sjetila…
"Biserna školjka?!",rečem nesigurno.
Debela Dama se nasmiješila i pustila me da uđem.
Ušla sam kroz otvor i iznenadila me toplina kada se pojavila u bučnoj prostoriji Gryffindorske prostorije.
Sve je bilo puno crvenih i zlatnih boja, a da ne kažem koliko je učenika veselo pričalo pokraj kamina. Sve je bilo tako veselo, tako toplo….tako….odvratno.
Čim sam kročila u društvenu, svi su utihnuli i pogledali u mene.
Vidno sam se razlikovala od sve te silne okoline. Za razliku od njihovih šarenih majica i veselih osmijeha, ja sam bila sva u crnom i definitivno ne-nasmijana.
Ni ne sjećam se kada sam se prošli put pošteno nasmijala.
Pogledala sam ih svih s namrštenom facom. Svi su se odmakli barem centimetar.
Uživala sam u tome. Voljela sam kada me se netko strašio.
Krenula sam prema spavaonicama i doslovce čula izdahe olakšanja što napuštam društvenu.
Pa, neka im je….zasada.
Ušla sam u žensku spavaonicu i taman kada sam zatvorila vrata, shvatila sam da nisam sama.
Čula sam nečije disanje.
Okrenula sam se brzinom munje i izvadila štapić u roku keks.
"Stani! Neću te ozlijediti!",poviče nečiji uplašeni glas.
"Lumos.",rečem i iz štapića izađe mala svijetlost.
Ispred mene je stajala ona ista djevojka koju sam vidjela na podjeli.
Ona koja mi se simpatično smiješila.
Opet je to radila.
Smiješila se.
Polako mi se počela približavati, a onda je ispružila ruku.
Začuđeno sam ju pogledala.
Što li je samo smjerala?
"Bok! Ja sam Lori Lakers.",reče ona veselo. "Drago mi je."
Pokazala je prema svojoj ruci i valjda je iščekivala da ću je prihvatiti.
No, nisam to učinila.
"Morwena Myldis Jacobson.",rečem i zaobiđem je. "Reci mi, molim te…da li znaš gdje je moj kovčeg?"
Pokazala je na krevet pokraj prozora.
"Tamo ispod onog kreveta. Kućni vilenjaci su ti spremili šal, kapu i rukavice na noćnom ormariću.",reče ona.
Pogledala sam ju s grimasom.
"Kućni vilenjaci?!",upitam.
"Pa, naravno.",odvrati ona i dalje s osmijehom. "Oni su zaduženi za to. To im je posao."
"No, krasno.",rečem sarkastično.
Bila sam ljubitelj životinja, ali ne i stvorova.
A vijest da mi je stvor dirao moje stvari-nije baš pomogla situaciji.
Njen začuđen pogled je gledao ravno u mene.
"Šta??!!",rečem iživcirano. "Šta me gledaš? Zar imam nešto na faci ili?!"
Lori je izgledala uvrijeđeno.
"Ovaj..ne. Samo sam…"
"Whatever.",rečem i odem do svog kreveta. Iz kovčega sam počela nešto tražiti i već sam mislila da sam ga izgubila kad ono:
"Evo ga!",veselo uskliknem.
Izvadila sam mali medaljon iz i stavila ga na noćni ormarić pokraj upaljene svijeće.
Htjela sam da bude pokraj mog kreveta i da me štiti.
"Kako lijep medaljon.",prokomentira njen glas iza mene.
Slabašno sam se nasmiješila, no ipak sam se uspjela zahvaliti.
A onda se Lori odjednom pojavila pokraj mene i sjela na moj krevet.
"Od koga je?",upita.
"Od moje mame. To je jedino što imam od nje.",rečem suzdržavajući tugu u glasu da pukne. "Umrla je…"
Začudila sam se kako sam to mogla tako otvoreno reći. Inače ne govorim nikome o svojim privatnim stvarima.
Odjednom….osjetila sam njenu ruku preko mog ramena.
Htjela me utješiti, htjela mi je pokazati svoju ljudsku toplinu…
"Žao mi je.",reče ona i pokuša me zagrliti.
Brzo sam se ustala s kreveta i odmakla od nje.
"Ne trebam ničije žaljenje.",rečem hladno.
"To nije bilo žaljenje.",odvrati ona milosrdno. "Samo sam htjela…"
"Ne trebaš ništa napraviti. Ne trebam ničije savjete, zagrljaje ili sućuti!"
Ona me pogledala s svojim kristalnim očima i onda spustila glavu.
"Dobro….oprosti."
Makla se s mog kreveta i ja sam tad mogla izvaditi svoju odjeću iz kovčega.
Tu su bile moje crne, sive, crno-bijele i crno-crvene majice, izlizane i uske traperice, te naravno dva para crnih marti i četiri pari starka.
"Vao! Koliko obuće…",prokomentira Lori s svog kreveta. "Ti si prva osoba koju sam vidjela da je toliko luda za starkama. Ludooo."
Pogledala sam ju. Kako netko može biti tako prokleto happy?
Protiv svoje volje, nasmiješila sam se. Bio je slabašan smijeh, ali to je bilo dovoljno za Lori.
"Lijepa si kada se nasmiješiš.",reče ona.
Pogledala sam ju.
Sada sam se prestala smijati. Napravila sam grimasu, ali to mi je malo laskalo.
"Nije me briga da li sam lijepa ili ne. Ljepota nije važna u životu….barem nekim osobama.",rečem hladno nadajući se da je shvatila na što mislim.
No, Lori se nije time uvrijedila. Naprotiv, još više se nasmiješila.
"Svatko ima svoje mišljenje.",reče ona.
Čulo se slabašno kucanje s vrata i onda sekundu poslije su se otvorila.
Iza njih su se pojavile dvije cure koje sam prepoznala iz Velike Dvorane.
Bile su od uha do uha nasmiješene i potrčale su prema Lori.
Grupno su se zagrlile, a kada su shvatile da sam i ja u prostoriji, predstavile su mi se.
"Hej, ti si ona nova, jel?!",kaže jedna. "Ja sam Samantha Smith. Zovi me Sam."
"Ja sam Charlotte Jane Duerre Forris, ali molim te, zovi me C.J.",reče druga i namigne mi.
Zatim su opet zagrlile Lori i počele se smijati kao luđakinje.
Iskreno, ponašale su se potpuno šašavo.
S takvim ljudima nisam htjela imati nikakvih posla.
I tako…dok su se njih tri zabavljale pričajući i kreveljeći se poput pijanih kokoši, ja sam iz kaveza izvadila svoju malu tarantulu Spikea i podragala ga.
Odmah sam iza sebe čula užasan vrisak.
U sebi sam se nasmijala. Znam da je Spike bio razlog tog vriska.
Okrenula sam se i vidjela zaprepaštene poglede od C.J. i Sam.
Stisnule su se uza zid u strahu da će Spike skočiti na njih i pojest ih.
"Je li to…pauk?!",upita C.J.
"Ne, nego tarantula.",odgovorim bezvoljno.
"Je li otrovna??!!",upita Samantha.
E, to sam pitanje čekala.
"Hm…možda. Nisam sigurna.",rečem i približim se curama koje su se svakim korakom micale od mene. "Hoćete ga pridržati pa vidjeti?!"
"NE!!!!",viknu njih dvije jednoglasno i pobjegnu iz spavaonice glavom bez obzira.
Počela sam se pobjednički smijati. Obožavala sam zajebavat ljude.
No, nisam se jedino ja smijala…Lori je pucala od smijeha.
Stvarno.
Grčila se od smijeha. Držala je ruke na trbuhu i suze su joj išle iz očiju.
Smijeh je lijepo pristajao njenoj iznimnoj ljepoti. Stvarno je bila lijepa.
Njena smeđa kosa je pristajala uz njene plavo-zelene oči. Svaka crta njenog lica je bila na svom mjestu i nije imala niti jednog prišta na licu.
Koža joj je bila tamno-putna s malim sjajem. Njene usne su bile pune i blago-crvene. Svaka cura bi poželjela imati takve usne, a svaki dečko bi ih htio poljubiti.
Bila je dosta vitka, ali ne previše. Prava zlatna sredina.
Zasada, po ponašanju mi se činila jako simpatičnom i dragom iako ne volim previše biti pokraj takvih ljudi. Ukratko, Lori Lakers je bila ideal savršene djevojke.
"Dobra fora, ha-ha!!",izusti ona kroz smijeh.
"A kako to da i ti nisi pobjegla?!",upitam iznenađeno.
Polako se prestala smijati da mi normalno može odgovoriti na pitanje.
"Jer znam...koja je to…vrsta tarantule…."
"Stvarno?!"
"Da…volim životinje…one su moj hobi….znam skoro sve o njima…"
Bila sam impresionirana.
Počele smo pričati o životinjama jer sam i ja bila njihov veliki fan.
****
Već je bilo prošlo ponoć, ali mi smo i dalje pričale.
C.J. i Samantha su u međuvremenu skupile hrabrosti i vratile se natrag da mogu ići spavati.
No, svejedno su povremeno pogledavale oko svojih kreveta da ne bi slučajno koji pauk tj. tarantula naišla.
Lori i ja smo im se smijale cijelo vrijeme.
A onda smo obadvije u isto vrijeme zijevnule.
Bilo je vrijeme za počinak.
Obukla sam svoju crnu spavaćicu što je jako iznenadilo Lori.
"Zar samo nosiš crno?!",upita ona i legne na svoj krevet.
"Ne stalno.",odvratim. "Nekad kombiniram s bijelom ili nekom drugom bojom."
Lori odmahne glavom i nasmiješi mi se.
"Stvarno si čudna…"
Nešto me prostrijelilo u želudcu.
Ta riječ.
Nisam voljela tu riječ…
Osjetila sam se kako bijes kuha u meni.
Izgleda da je i Lori to primijetila pa me upitala da li sam dobro.
"Jesam…ali ne volim tu..riječ…..što ima loše u tome ako si čudan??!!"
"Ništa. Apsolutno ništa.",reče Lori svojim veselim glasom. "Ja to nisam ni rekla. Ja čak mislim da su čudni ljudi baš super."
Zbunjeno sam ju pogledala.
"Stvarno?! Zašto?"
"Jer s njima nema nikad dosade.",odgovori ona nasmiješeno.
Poželjela mi je laku noć i potom zagasila svijeću na svom ormariću.
"E da. Htjela sam te pitati…imaš li neki nadimak?",odjednom se čuje njen glas ispod plahte.
"Ne. Zašto?"
"Jer Morwena Myldis je veliko ime…"
"Myldis mi je prezime. To je djevojačko prezime moje mame pa sam ga zadržala.",obavijestim ju i opet sam se začudila kako sam to tako otvoreno rekla.
"Joj, sorry…ah, danas uopće ne pazim na svoj jezik.",reče ona, a zatim doda: "Mogu ti ja dati nadimak?"
"Ne.",odgovorim joj oštro i udobno se namjestim u svom krevetu.
Bio je udoban, topao i mekan.
"A daaaaj.",reče ona. "Pliz. Pliz…"
Sad mi je već polako počela ić na živce.
Uzela sam štapić s svog noćnog ormarića i uperila ga u njeno lice.
"Progovori još jednu riječ i nećeš dočekati jutro."
Lori se potiho nasmiješila i isplazila mi jezik.
Okrenula mi je leđa i rekla da ide spavati.
Ostali ljudi koje sam ja znala bi se usrali da im to napravim, ali ona…ona je bila posebno stvorenje.
Slijedila sam njen primjer.
Još jednom sam zijevnula i onda s lakoćom zaspala.
"Zvat ću te Mimy.",šapne ona poslije dvije minute šutnje i počne se potiho smijati.
Nije to primijetila, ali sam se i ja nasmijala.
Nadam se da vam se sviđa. Taman na predzadnji dan u siječnju.
U idućem postu predstavljam ostale likove. Neke....
Box je još uvijek u izradi.
Pozdravljam sve koji me čitaju, a pogotovo Corvusa, Tenu, Angie i May!
Do idućeg posta, ljudi....
Pozdrav! :)
Post je objavljen 30.01.2008. u 19:34 sati.