Marketing
Ne kužim...
Me and you
And you and me
No matter how they toss the dice
It had to be
The only one for me is you
And you for me
So happy together
I can't see me loving nobody but you for all my life
When you're with me, baby, the skies will be blue for all my life...
Evo, to bi bio opis mojih osjećaja trenutno. Vjerojatno prebrzo, znam. Ali toliko sam sretna da nekako treperim (a možda je to samo zato što sam prehlađena, hm?), i stalno sam u oblacima. Što je posebno pametno obzirom na činjenicu da su ispitni rokovi od ponedjeljka, al hvala bogu, pa imam prve ispite tek od tjedna iza... Ufff.
Jedino usrano zadnjih dana je moje zdravlje. Zadnjih skoro 2 tjedna vučem neku prehladu-kašalj, grlobolja, i jako zanimljiv glas (najbolji opis- Zed iz policijske akademije-na veselje mojih prijatelja koji su morali to ovjekovječiti diktafonom, hehe). A noćas je bio najbolji party- em me uhvatio kašalj čim sam legla u krevet, nije prestajao, nego je, štoviše, došlo do toga da sam povraćala od muke i jada.... I ne išla na fucks danas.
Za današnji su me post nadahnuli razgovori s ljudima u zadnje vrijeme. Događa li se i vama da neku temu ne dirate, onda vam je netko spomene, a u vrlo kratkom roku nakon toga spomene vam je druga osoba, potpuno nevezana uz onu prvu? No da, neću komplicirati. Ono o čemu bih htjela pisati su ljudi s trumatičnim iskustvima. Nisam psiholog niti psihijatar, neću postavljati dijagnoze, samo me fascinira funkcioniranje ljudskog uma. Dakle, imamo kao primjer djevojku koja je u mlađim danima doživjela traumatično iskustvo. Našla se u vezi s osobom koja ju je voljela, koja joj je htjela pomoći. Reakcija je bila verbalno gaženje te osobe. Kao da ga pokušava kazniti za tuđe grijehe, po mom mišljenju. Drugi pak primjer je mladi muškarac. Tijekom djetinjstva proživljavao je pakao kod kuće, maltretiran i premlaćivan od strane oca. I to je samo mali dio priče koji znam. Što znači da ima još, ali iskreno, i ne želim znati...
U svakom slučaju, taj mladić ima jako iskrivljen stav prema životu. Gazi sve pred sobom. Svi su smeće. Ne poštujem nikoga tko nije proživio barem 10 % onog što sam ja proživio. Uspjela sam mu se približiti, samo nakratko. Pitam se, koji je smisao boriti se protiv vjetrenjača i ubijat samu sebe pokušavajući biti uvijek ovdje za njega, ako će mi sve to biti vraćeno samo kao bol? Jer ne bira svoje žrtve. Ne prihvaća tuđe mišljenje, već ga gazi, imao ili nemao argumenata, i to na jako, jako, jako ružan način. To me užasno mučilo- u društvu nije omiljen zbog svojih povremenih ispada, obično bi bio meta tračeva i slično, a ja sam bila jedina koja bi stala na njegovu stranu. Što je rezultiralo čime? Dok su svi ostali bili manje-više objektivni promatrači, ja sam uvijek bila ta koja bi pokupila najgore uvrede od njega. Uvijek s mišlju-on nije loša osoba, bilo mu je teško, etc.
Ali došlo je do promjene u mojoj glavi. Ne dopuštam više gaženje. Ovo dvoje nisi jedini primjeri koje znam da su doživjeli grozote u djetinjstvu. Znam ih dosta. Oni su jedini primjeri negativnog stava prema okolini. Kao totalnu suprotnost, mogla bih navesti vlastitu majku. Žena ima 57 godina, a ono što je ona proživjela tijekom njih, ne bih poželjela nikome, pa ni najgorem neprijatelju. Ne želim previše ulaziti u detalje, samo htjedoh napomenuti- moja majka je vjerojatno najpozitivnija osoba koju sam srela u svom životu. Proživjela je sranja, a i dalje ide s glavom naprijed, uvijek spremna pomoći drugome kad treba pomoć, uvijek spremna na suočavanje s novim problemima. Moja majka je osoba koju poštujem najviše na svijetu.
Gledajući njen primjer, i još sličnih, pitam se, što li je ovdje čudno? Proživjeli su grozote, a ipak, nakon svega uspijevaju biti pozitivni, uspijevaju normalno komunicirati s drugim ljudima. Koja je razlika između njih i onih na početku priče? Ne znam. Funkcioniranje ljudskog uma je misterij. Zašto toliko često žrtve seksualnog nasilja u djetinjstvu kasnije budu oni koji napadaju? Zašto oni koji trpe premlaćivanje kasnije postaju ti koji mlate svoje bližnje? I dalje ne znam. Kazna za ono što su proživjeli? Ne znam, ne razumijem, i nema smisla pokušavat dokučiti zašto je to tako. Svatko je od nas jedinstven i funkcioniranje tuđeg uma nije jednako funkcioniranju našeg. A ne želim ni pomisliti što je na umu kakvog pedofila, obiteljskog nasilnika, silovatelja...
Znam, nisam baš dobro razradila ovu temu, ali trenutno mi je u glavi čitav vrtlog misli, osjećaja i koječega...Oprostit ćete mi, nadam se?
Pozdravlja vas vaša zaljubljena fizičarka!
Post je objavljen 30.01.2008. u 16:05 sati.