Eto baš malo razmišljam o demokraciji našega kapitalističko-tranzicijskoga tipa i nameću mi se dva pitanja, o kojima sam htjela zasebno pisati, ali nemam vremena.
Zanima me kako vi, naši dragi i vjerni blogeri i posjetitelji našega bloga, živite iz mjeseca u mjesec, kako se krpate i dođe li vam da odustanete od svega?
Meni osobno ponekad dođe da stanem nasred Korza i da vrištim iz petnih žila. To su uglavnom dani kada ne znam što bih sama sa sobom, kada mi se sve što radim čini uzaludnim i kada bih metaforički rečeno «pobila cijeli svijet».
To su dani kada mi se riga od svih demagoških spika, unije i obećanja, to su dani kada mi teta na birou kaže da bi bilo bolje da se prekvalificiram u nešto drugo makar se već dobrih 18 godina konstantno školujem i sve pare izdvajam za to. Kako vi izdržavate sve te stresove, gdje vrištite, podnose li vas ljudi još uvijek ili vas izbjegavaju?
I onda mi dođe neki tip koji laje na moje trenutno zanimanje pa mi se pitam: Je li to cijena demokracije? Naravno da je. Sloboda govora najvažnije je načelo moje stvarnosti. No je li ta demokracija ista za svakoga'
Neka on psuje na mene, laje ili piša po asfaltu na kojemu stojim, to će biti presedan u poimanju slobode govora, no smijem li ja reći da je on «debela, neodgojena svinja koja ne zaslužuje da udiše ovaj zrak i kojega bi raščerečila po svim jebenim de sadeovskim zakonima gravitacije».
Naravno da ne smijem jer to nije etično od mene, od mojega zanimanja i od mene kao pristojne žene u još pristojnijem društvu. Zašto? Jer ću dobiti otkaz, je ću biti suspendirana i još će me njegov odvjetnik tužiti za klevetu.
Dođe mi da poludim od tih licemjernih dvostrukih pravila demokracije, od svih ponekad uzaludnih borbi za što? Za slobodu govoru.
Ostaje mi samo da se preporučim za glasnogovornika spomenutom stvorenju jer je on možda jedini primjer cijene demokracije, a koju sam i sama tražila i za njom čeznula. Slažem se sama sa sobom, to je SLOBODA GOVORA i tko mu je može i želi zaboraviti? Ja nikako.
Post je objavljen 30.01.2008. u 15:42 sati.