Pomalo sam tužna.Pitam se otkuda taj osjećaj,ali odgovora ne nalazim.Osjećam da nije sve kako treba biti.Da sve nekamo odlazi,a ja mirno stojim ne učinivši ništa.
Gdje sam opet ja?Kamo opet krećem?..Obećala sam sebi da ću uvjek biti sretna,ma kako god se stvari činile groznim.Moja sreća je neko vrijeme izbivala od mene,ne želim sve ponovno proživjeti.Sada kada napokon imam ono o čemu sam sanjala nakon svih ružnih događaja,ne želim da to ode.Nikako ne želim.Ali zašto to osjećam?
Da li je to samo trenutno ili misli ostati dulje vrijeme?
Znam da će mnogi misliti da izmišljam,no ne izmišljam.Zaista se tako osjećam.Osjećam da nemam ništa pod kontrolom iako mi se čini da imam.Nisam ni dragoga nazvala već puna 2 dana.Jedino kada se čujemo je u školi,ali i to je rijetko.
Bojim se.Jako se bojim.Čega se bojim?Neznam ni sama.Vjerojatno se bojim samoće.Volim kada je netko uz mene...
Bojim se izgubiti neke bliske ljude.Ovo nikada nisam napisala na blogu.Nikada nisam napisala kako je to kada izgubiš nekoga tko je s tobom djelio posljednju koricu kruha,tko je brisao tvoje suzice kada si posjekla koljeno kada si pala,kada ti netko kaže da si mu najbolja prijateljica na svijetu,tko te brani pred dečkima jer te ismijavaju,tko je spreman staviti ruku u vatru za tebe..moj prijatelj..nekoć veseli mladić pun slobode,pun vjere u sve u kratkom je roku postao trom.U ništa više nije vjerovao,nije više bio on što je nekoć bio.Pitate se što je to uzrokovalo?Prokleta bolest..nije želio niti je imao snage da se bori za svoj život.Svaki slobodni trenutak sam bila uz njega,pazila da mu štogod ne dogodi.Jedino što sam tada u životu željela bilo je da moj prijatelj ozdravi.Da se ponovno smije.Da ponovno kaže da sam njegova najbolja prijateljica.To mi je i dan danas omiljena neispunjena želja.Moga prijatelja nema..moj prijatelj me gleda sa nebesa i možda je moj anđeo čuvar koji mi tiho govori da sam i dalje njegova najbolja prijateljica.Znam da je on uvijek uz mene ma gdje god ja bila.Zamišljam kako bi izgledao sada kada sam odrasla,sada kada pomalo ulazim u svijet odraslih.Pitam se dali bi ostali prijatelji,dali bi me još uvijek branio pred svima,dali bi mi brisao suzice koje padaju radi ljubavi?..
Ponekad razgovaram sa njegovom starijom sestrom koja ima razumijevanja za sva moja sjećanja na njega.Nikada mi nije prigovorila o tome zašto ga se stalno prisjećam,zašto stalno spominjem njegovo ime.Možda sam opsjednuta njime,ali nemogu tek tako zaboraviti nekoga s kim sam kao klinkica išla u školu,s kim sam pravila kolačiće od blata,nekoga s kim sam bila skoro punih 24 sata.Jednostavno nemogu.On je bio moj prijatelj,i to će i ostati makar on nije ovdje.
Moj dragi mi je bio prijatelj,no nikada neću moći njega mjeriti sa njime.Bezobrazno je,znam.Ali nemogu.Ma štogod ja pokušavala..
Moj slatkiš je bio uz mene kada mi je bilo najviše potrebno,kada mi se život činio katastrofom.On je bio rame za plakanje,on je pokušao da budem sretna,on je čuvao tajne..
Možda sam tužna zbog prijatelja,možda mi nedostaje?Svaki puta kada ga se sjetim,suze teku.Nemogu ih obuzdati.Boli me što je život prema njemu bio okrutan,što mu je uskratio šansu za život,što je prerano postao anđeo...
Ali tako je bilo volja Božja, i na utjecati nemogu.Jedino mogu je čuvati uspomenu na njega i uvijek ga se sjećati kako se smije i kako je veseo..
Ovo je sve istina,ma kako vam se to činilo glupim..nema veće boli nego kada izgubiš nekoga tko je jako blizak...pusa:)
Prijatelju..
Sjećaš li se kako smo zajedno pravili kolačiće od blata?
Sjećaš li se kako nas je mama grdila što nismo dolazili na ručak?
Sjećaš li se kako sam učila voziti bicikl?
Sjećaš li se našeg prvog dana u školi?
Gdje je to sve?
Nestalo je u trenu..
Pretvorilo se u sjećanja..
Sjećanja puna boli..
Prijatelju,nedostaješ mi..
Uvijek za tebe odvojim trenutak..
Da te se sjetim..
Uskoro će tvoj rođendan...
Sada bi imao 18.godina..
Uskoro bi išao na maturalac..
Trebam li mrziti Boga zbog toga?
Ne..
Sve je to sudbina..
Iako mrska,no ona je takva..
Prijatelju..
Voli te tvoja najbolja prijateljica..
Post je objavljen 30.01.2008. u 12:52 sati.