Marketing
Plastična laž i korijen fetišizma - bek tud ruts
Ovaj post začudnog imena pokušat će čitatelja uplesti u koprenu premišljanja bitnosti veličine, laži plastičnih igračaka, anatomske znatiželjei uzroka fetišizma. Uz vragolasti završni smješak s posvetom...
Stotost posta slučajo se poklopila s temom, ali koincidencija je ok. Cordelia, moja prva inicijacija... Utoliko...
Veličina je bitna, dok si dijete barem.
/Iako, začudno je i kad odrasteš. Tražen je veliki On, a mala Ona... Zakaj s aspekta trajanja ne obratno, te ima li u tome spolne diskriminacije, odgovorit će neki budući post/.
Kao klinac, oduševljavao sam se bakinim paketima iz DDR-a. Nisam kužio DDR, bili je bitno da ima neko D, pa je odma' bilo zapadno, šareno, mistično.
Jednom je dakle baka iz D poslala ogromni paket, velik poput njezine ljubavi za mene. U njemu ogromni bus, plastični.
/Iako među moje tri i pol čitalice vjerojatno nema povjesničarki tehnike, radilo se o modelu "Ikarus 66", seksi bus iz šezdesetih, ak' se za bus to može reći. Seks ovdje uglavnom spominjem kao poveznicu posta./
Bus je bio divan, s putnicima na prozorima, koji su klincu poput mene djelovali tako stvarno, dok sam čučao na tuti (pink.... zaboga... pink tuta...)
Tjeran vodenjačkim duhom investigativnim, te nesvjestan trenutne simbolike ćakije kao sinonima Bosne te mene s istom u istoj puno kasnije, uzeo sam dakle prvi dostupni nož i izrezao sve (!) prozore na busu, kako bih se uvjerio u trodimenzionalno postojanje putnika (ok, i tu sam riječ zapravo skužio kasnije...)
Kad je moj stari ušao u našu jedinu sobu, njegov se očaj pred mojim očima premetnuo u zastrašujuću, tihu ukočenost...
No, zbilja, u busu putnicima ni traga.
(Kasnije sam pokazao natruhe ulizivačko-ekološke svijesti, pitajući muško-muški, koliko dugo će moj pokvareni bus biti na tom smetlištu, koje je u mojoj glavi moralo imati neke čudne veze s tutom... Pink tutom. Mojom...)
Iako duboko razočaran diskrepancijom privida i zbilje u plastičnijeh proizvoda, nisam se dao smesti...
U dobi od oko pet godina, počela mi se (koliko se sjećam) dizati piša.
Riječ erekcija tada mi je bila nepoznata, a da vam velim, i sad mi više zvuči kao nekakva grabljoidna alatka nesenzualna, ili nekaj za antibiotsku mast...
/...-k-c-... Pa kak' to 'opće zvuči??/
Uglavnom, vođen instinktom, počeo sam tada zagledavati svojim medekima među noge, ali nisu pružali nikakve konkluzije...
Tog nekog tada ljeta, u bakinom dvorištu u D(...DR-u) igrao sam se s prijateljicom. Odjednom smo se počeli hrvati u travi. Odjednom se nisam dao... s nje...
Ugoda u preponama, zadihanost, zvijezde pred očima.. Naravno, bez pojma i ozbiljne namjere. Ali - tog dana na tratini pod niskim sjevernim nebom prve socijalističke države na njemačkom tlu - u meni su se stopili trava, sunce, duga ženska kosa, kratke kožne hlačice... Tog dana, utemeljen je moj fetišizam, vjerujem danas...
Krajem ferija, moja buduća žena, Cordelia - ova s trave - poklonila mi je na rastanku lutku (ne, nisam se osjetio zafrkavan, jer sam se pink tute u međuvremenu riješio, a s njom i stigme ćućene). Dogovorili smo se dakle vjenčati čim odrastemo, i da ćemo se onda stalno te zauvijek valjati po travi.
Međutim...
Kako bih se za naš bračni život adekvatno pripremio, hitno sam morao spoznati više o onome, što ću kasnije i ja zvati anatomija.
Cordelijina lutka bila je lukavi, ženski put do spoznaje...
Ali, vraga.
Obećavajuća plastika opet me zeznula. Cordelijina lutka nije pod suknjicom ... imala... ništa... što bi mi pomoglo shvatiti, kud ću s pišom. Kad se vjenčamo.
/U ovom dijelu priče ipak nema samopomoći ni ćakije. Nisam baš toliki frik... /
Putnici kojih nema i lutka koja... nema... dotukli su moje vjerovanje u plastiku, dakle.
(Zato me kasnije stalnopucajuće roletne nisu zatekle.)
Ljubav bližnjih još sam jedno vrijeme valorizirao veličinom poklona.
Dobre žene strpljivo su me kasnije uputile u osnove nekih važnih stvari, o kojima i Ibro Jusić pjeva.
Iako, po tim pitanjima ja vam vjerujem u koncept cjeloživotnog školovanja. 
Bakina kuća je prodana davno; umjesto travnjaka je asfalt.
Cordelia...
Nismo se vjenčali. Ne međusobno..., dosad...
Slijedom tadašnjeg omena, ćakije, ja sam u Bosni. Ona u Berlinu, navodno.
Ali... Duga kosa, kratke kožne hlačice... Hmmm... Hvala, C.!
Post je objavljen 30.01.2008. u 09:57 sati.