Marketing
sanjala sam da sam vozila starinski bicikl po budimpešti i ne želim nikad posjetiti taj grad jer neće biti lijep kao u snu, ulice široke poput trgova omeđene drvoredima, prostor bez tjeskobnosti. s čim imam problema. ovaj naslov mi je stahovito natiskan.
..i veći ne može biti. bilo je kao u bressonovim kadrovima, o bože
snažan osjećaj pri buđenju da se danas neću raspasti, ogoljeni prkos i nadmoćnost nakon sloma jer ne mogu opet postati ono što sam bila. bijesna grimasa ostavlja umorno lice, misli lišene težine. nije važno volite li me, razumijete i prihvaćate, vjerovat ću da njegujete iluziju, ključno za opstati je samo to da nisam okoštala za trenutke, trenutke koji dan obilježe smislom, izlazak iz tramvaja sa suncem u kosi i vlastitom sjenom poniznom i izduženom prisiljava me da zastanem, izvadim fotić i fotografiram gusto spojene grozdove nadolazećih bića, bez skanjivanja i skrivanja, oslonjena na stup poput imena iz neke lou reedove pjesme, posvemašnja improvizacija, pišem u 5 minuta predanosti i koncentracije, a tada propada, a neumoljivo propada sve, samo što onda ja volim nastupiti kao anđeo uništenja i preuzeti zasluge.
pišući o stvarima kojih se sramim, oduzimam im značaj, izvlačim intimu iz intime.
neki prevode derridinu teoriju kao onu o raspadanju. isprva sam bila zapanjena nad neukošću, sad počinjem napipavati svašta gurajući ruke tamo gdje im nije mjesto, uskoro ću si doći (do) glave.
pitanja su temelji, ostalo je srljanje pa brljanje: želiš li živjeti? koga/što voliš? samo to. samo to.
htjela sam jučer napisati da bih odahnula i želim da mi to bude posljednji put ali nisam zbog krivog učitavanja suicidalnih namjera, htjela bih pronaći nešto vrijedno umiranja, inače je svaki potez poput božanskog osmijeha ocrtanog u pijesku, vrijedi tek za propušteni trenutak.
nu
na
j
sva ljepota možda uopće nema smisla, općenitog i onog za pravdu, ali djeluje.
Post je objavljen 30.01.2008. u 07:50 sati.