U posljednje vrijeme, svjedoci smo sve češćeg tumačenja pojma cerebralne paralize pa tako i liječenja cerebralne paralize.U zadnje vrijeme pojavili su se razno razni „liječnici“ koji obećavaju roditeljima koji imaju djecu s cerebralnom paralizom, velika napredovanja metodom liječenja putem razno raznih injekcija, alternativnih metoda do raznoraznih bio metoda. Jedno je sigurno : „Nema čarobnog štapića“! Eto, nekako poklopilo se i to da smo mi proteklih dana pisali ovaj naš mali Vodič o cerebralnoj paralizi a prekjučer u emisiji Normalan život (emisija za osobe s invaliditetom) na prvom programu HRT-a govorilo se upravo o cerebralnoj paralizi.
Gost emisije je bio poznati primarius dr. Miroslav Pospiš predsjednik Hrvatskog saveza udruga dječje paralize.
Dr. Miroslav Pospiš je i ujedno i dječji neurolog. Emisija je potkrijepila sve ono što smo mi govorili u našem Vodiču kroz cerebralnu paralizu.
Prvo i osnovno, cerebralna paraliza nije bolest već stanje oštećenja mozga odnosno, oštećenje središnjeg živčanog sustava. Također velika važnost je ta da nema dva ista djeteta s cerebralnom paralizom. I treće možda i najvažniji dio je taj da su roditelji ti koji su najbitniji u cijeloj toj priči odnosno roditelji su ti koji su sa djetetom 24 sata i najbolje poznaju svoje dijete odnosno njegove mogućnosti.
Vratili bi se malo na početak naše priče. Roditelji koji imaju dijete s posebnim potrebama čine i pokušavaju sve ne bili svojem djetetu pomogli i pri tome ponekad možda u nekim situacijama i „prelaze granicu" odnosno vade se na svaku „slamku“ spasa. Da ne bi ostali mislili kako mi nešto filozofiramo i pametujemo i mi roditelji naše male Anje probali smo sve i svašta, ali uvijek nekako što je u skladu sa zakonskim normativima. Nažalost uvijek ima onih koji zarađuju na tuđoj muci i patnji. Ti ljudi znaju da će svaki roditelj učiniti sve na svijetu kako bi pomogao svom djetetu i to obilato iskorištavaju na način da daju lažna obećanja i nadu u brz oporavak i na tome jako obilato zarađuju. No stvarnost je sasvim nešto drugo.
Stvarnost je ta, da nitko nema „Čaroban štapić“ i cerebralna paraliza neće nestati.
I upravo je dr. Miroslav Pospiš potkrijepio naše mišljenje da cerebralna paraliza nije bolest već stanje oštećenja mozga odnosno oštećenje središnjeg živčanog sustava i cerebralna paraliza se ne može izliječiti ali se upornim radom i vježbanjem može dijete dovesti u stanje da koliko toliko samostalno funkcionira.
Naravno da svatko dijete s cerebralnom paralizom nije isto i sve zavisi od vrste oštećenja a težina oštećenja onda određuje djetetov napredak.
Dr. Miroslav Pospiš naglasio je, da je uzalud bacanje novaca za nešto što još nije ni znanost dokraja odgonetnula a raznorazne vitaminske injekcije, akupunkture i slične elektro stimulacije u većini slučajeva mogu djetetu donijeti samo kontra efekt. Također vječito je pitanje koliko treba dnevno sati vježbati sa djetetom? Naravno što više i kvalitetno.Kako ni jedno dijete sa cerebralnom paralizom nije isto tako i vrijeme i način vježbi ne mora uvijek biti jednako za svako dijete.Primjer kod naše Anje radi se puno ali se mora uzeti u obzir da ona jednostavno ne izdrži vježbati 7 ili 10 sati konstantno u komadu.Uvijek se prilagodimo raditi koliko ona s nama sudjeluje, nešto na silu mi dobivamo samo kontra efekt od nje. Puno se radi kroz igru oblačenje,hranjenje sve je to jedna vrsta vježbi ne samo leći na strunjaču i rastezati.Tu su i napadi kojih nažalost ima opet puno, te joj stvaraju dodatni umor. Jer sve što možda radiš sat vremena dođe napad mora se sve iz početka, korak naprijed dva nazad ali čovjek nikad ne smije odustati .Ključna riječ NE ODUSTATI, ali opet ne glavom kroz zid, jer sigurno zid nećemo razbiti ali glavu sigurno hoćemo.
Što smo zapravo htjeli reći ovim današnjim postom. Pa upravo to da mi roditelji držimo zapravo taj „Čaroban štapić“ u ruci a ne nitko drugi. Mi smo ti koji prvo moramo prihvatiti da imamo dijete s posebnim potrebama. Omogućiti mu adekvatan tretman kako u obitelji tako i izvan nje. Pružiti mu sve moguće terapije u okvirima njegove sposobnosti i pomoći mu u njegovom odrastanju.Osigurati sva invalidska pomagala kako bi sebi i djetetu olakšali ionako težak život. Ponovo kažemo, možda će netko misliti da puno filozofiramo ali nažalost stvarnost je takva. Nitko ne kaže da roditelj ne smije sa svojim djetetom probati sve i svašta ali u tome mora imati neku granicu, jer istina je ta da koliko god novaca imamo jednostavno zdravlje ne MOŽEMO KUPITI, možemo jedino ublažiti i usporiti. Svaka kriva procjena, svaka kriva terapija, svaka kriva dijagnoza u našem djetetu može izazvati samo gori kontra efekt.
Sve Vas voli Vaš neumorni trio!
Post je objavljen 30.01.2008. u 08:00 sati.