Uskoro je dan zaljubljenih, ahh, da ga bar imam s kime podijeliti!
Evo jednog mog Valentinova, zapravo onog od prošle godine, nadam se da će ove biti bolje.
Dan zaljubljenih, ljubav u svakom kutku Zemlje...
Ma ne, to se samo tako čini. To je zapravo još jedan dan
u kojem očekuješ da ti netko nešto da, a da ti ne moraš nikome
ništa dati. Što? Ne, ne govorim o državnom prazniku,
ne, već o Valentinovu. Nisam ništa dobila (ako ne brojimo roditelje),
ali nema veze bit će još Valentinova. Možete li zamisliti da sam dobila svoj prvi tinejdžerski časopis? Ne? Ni ja. Prema „zakonu mame“ trebala sam ga dobiti s trinaest godina, koliko još nemam. Ej, ej, ej
čekajte malo. Što je zapravo ljubav, love, amore? Mislim, kažu da ima
više vrsta ljubavi. Roditeljska, bratska, prijateljska i ona koja nas najviše zanima, ljubavna ljubav (cura+dečko, ma znate).Ljubavna ljubav također ima svoje podvrste, ob-o-strana ljubav (ono, ja volim tebe, ti voliš mene), zatim zelenkada-amore (ja volim tebe, a ti samo sebe), lančana ljubav (ja volim tebe, ti voliš nju, ona voli njega, on voli mene), prividna, ne zavidna (jedna od češćih osnovnoškolskih ljubavi, ja sam tvoja cura – ti si moj dečko, vidimo se sutra). Da se malo vratimo na ostale ljubavi. Roditeljska je ljubav kao bumerang,
uvijek ti se vrati, dobro ili loše. Al` kad nešto stvarno zabrljaš, neće
te spasiti sva ljubav (bilo koje vrste) ovoga svijeta. Bratska ljubav
u slobodnom prijevodu znači – mlatiti, čupati, gristi i grepsti.
Na tu sam ljubav, kao i ostali moji hrabri suborci, osuđena i sama.
Prijateljska ljubav je ok, kad stvarno postoji.Na nju se ne može baš previše utjecati, il` si nekome simpa il` nisi. Pri kraju sam, a još ne znam što je to ljubav. No, to ću ostaviti nekom filozofu.
Post je objavljen 29.01.2008. u 19:48 sati.