Marketing
...Život je poput priče; nije važno koliko je dug, već koliko je dobar...
Najprije moram objasniti prošli naslov... LJUBAV JE KAO PARTIJA KARATA U KOJOJ SVI VARAJU... MUŠKARCI DA BI DOBILI, A ŽENE DA NE BI IZGUBILE.... Nisam jedna od osoba koja voli varati... Niti u ljubavi, a ni u kartama.... Istina, volim kartati... To me doista opušta.... Bela, šnaps, šuster, remi, poker... Svejedno je.... Nije stvar uopće u kartama nego u ekipi s kojom kartam.... to je najčešće ekipa s kojom se stalno viđam.... Najzanimljivije mi je kartati sa Škaljcem, Radulovićem i Maxom.... Uvijek se zezamo... Ludi su... Najgora mi je stvar kad varaju, a svi drugi to primjećuju.... A oni misle da su ne primjetni... Jedva čekam praznike da se opet malo opustim uz karte.... doista to je nešto u čemu uživam.... Ali... Postoje druge stvari do kojih mi je više stalo nego do karata... a to su prijatelji i ljubav... Ako mi je do nekoga stalo onda ću sve napraviti da ta osoba bude sretna...da se u mojem društvu osjeća posebno.... da uživa u svakom trenutku... da si nekako pomažemo... ako ništa drugo da smo skupa u problemima i da si pravimo društvo... da zajedno ubijamo dosadu... plačemo... da se zajedno smijemo... da doista uživamo... a prijatelji... Sviđa mi se Camusova rečenica-
"Ne hodaj ispred mene, možda neću slijediti.
Ne hodaj iza mene, možda neću voditi.
Hodaj pokraj mene i samo budi moj prijatelj."
Za mene je- PRIJATELJSTVO ZVIJEZDA KOJA NEBO KRASI...
Mnogi se ovdje na net-u upitaju, ima li ovdje normalnih ljudi?
Da nisu ničim opterećeni i da nemaju neki problem.
Uglavnom se dešava, da se smatraju normalnim i da nemaju problem.
Glavni je problem što sami sebe ne vide, nisu svjesni svog stanja i problema.
Ne mislim na problem što netko nešto nema, već na problem što netko nešto ima, a smatra da nema.
Sve se dešava u vlastitoj glavi koja ne vidi sebe 'izvana' već se vrti u krugu vlastite nespoznaje samog sebe.
Ne mislim da se to može, ali da se ni malo ne može, na takve ovdje mislim. Možda i ja u te spadam.
Mislim da čovjek koji ima prijatelje,iskrene i normalne ljude, da taj nema takvih problema. Jer prijatelje imati,
je moć spoznati donekle, sam sebe 'izvana'. Zato ako nemate prijatelja prvi je pokazatelj da nešto sa vama nije u redu. Ne može net i sva ova virtuala biti zamjena za prave prijatelje, ljubav, život. Ako to mislite, to je već
problem kojeg ne vidite. Ovdje svatko može biti netko drugi ili nešto drugo, nego što u realnosti jest. Biti netko drugi u nekom drugom svijetu i životu. Ali ništa bez pravih prijatelja ljudi pored nas, od krvi i mesa. Sretna sam što imam takve prave prijatelje... Što imam Željku i Pepynu na koje se mogu uvijek osloniti... Tu su i drugi do kojih mi je stvarno stalo... tj. oni koji su na putu da postanu oni najbolji... oni koji zauzimaju posebno mjesto u mom srcu.... To su npr. Didi, Tea, Tonka.. Od muških su oni naj... naj... Max, Škaljac, Radulović, Zubi... Nino... Ma za sve se te osobe doista vrijedi boriti.. Pogotovo za one dvije ludice... Željku i Pepynu... Jako mi je stalo do te dvije gnjavatorice... Fale mi, puno... Pogotovo Pepyna otkad je otišla u ekonomsku... Ali... stalo mi je do nje bez obzira na sve... Ali, Željka... nju svaki dan iznova gnjavim i znam da se ponekad osjeća jako usamljeno... Jednako mi je stalo do nje i Pepyne, ali možda to više pokazujem prema Pepyni jer nje nema kraj mene... Ma super su obje... pusica
Osvrt na sat vjeronauka jučer... Govorili smo o Mladom čovjeku na putu prema zrelosti... U adolescenciji se događaju čudne stvari... traženje vlastitog identiteta... Naravno.... upravo tako i ja tražim svoj vlastiti identitet... Mjenjam vrstu glazbe koju slušam, stil oblačenja... sve po malo mjenjam... -riješavanje autoriteta- uhh... uvijek... stalne svađe s roditeljima i sve ostale stvari... stalni problemi... što god da mi oni kažu ja mislim drugačije i stalno nastanu problemi... nastaje generacijski jaz.... možda se zato svađamo... ah... potreba za emocionalnom sigurnošću... Zato sad uz sebe imam osobu koja mi pruža sve što mi je potrebno... i on u meni svaki dan iznova budi ono što sam mislila da ne postoji.... i sretna sam s njim....
Gradimo zidove
koji progovoriti ne smiju,
u tami nam prolazi vrijeme,
i s njim tisuće
najljepših trenutaka.
Zidovi pamte
svaki naš pogled bez dna,
svaki naš poljubac bez daha,
svaki naš dodir grješni
koji odlazi u nepovrat.
Slušaj zidove
oni obećanja ti govore,
mjesečeve sjene donose,
mladost nam oduzimaju
i matematičke formule brišu.!
Post je objavljen 29.01.2008. u 18:24 sati.