Marketing
BeatNocha
četvrtkom | 18.30
Panda Bear
Person Pitch
Paw Tracks, 2007
Da, još uvijek se odrađuju repovi prošlogodišnjeg tobogana; još malo, dok ne krene lavina novih albuma (svesrdno se čeka novi, po najavljenom naslovu pretpostavljam opet Biblijom inspiriran album Cavea i Najboljeg Pratećeg Benda Na Svijetu i još svašta, ne znam, još mi na pamet padaju oduvijek mi vrlo dragi Supergrass, pa onda Hot Chip itd.) a najvjerojatnije posljednji iz te „ekipe za uhosluš“ (to bi bilo nešto kao ekipa iz CSI-ja, al sve redom frikovi koji nemaju osobni život al zato znaju sve o svakom albumu i otporniku u pojačalu) je „Person Pitch“ Noah Lennoxa poznatijeg u svijetu pod Panda Bear aliasom.
Originalno izdan još prošlo proljeće, treći Lennoxov album (slobodno provjerite i prva dva - "Panda Bear" iz 1998. i "Young Prayer" iz 2004.) bio je magnet za pozitivne kritike i ekstaze američkih i engleskih glazbopiskarala koji su svoje prste još jednom zarili u teglicu pandinog meda na kraju prošle godine, proglašavajući ga i najalbumom. I, pitate se vi koji ga niste slušali a vjerujete vašem Kapetanu Laprdalu, je li stvarno tako? Pa... ono, i je i nije, na neku foru. Dobar je, pače odličan, he he, a da me je natjerao da promjenim iskaz o BeatNochinom albumu godine – pa i nije baš.
Noah Lennox je član Animal Collectivea, grupe baltimorskih glazbenika s adresom u New Yorku koji vole i rade, kako ju je jedan moj frend eufemizirao - „finu glazbu“. Osim Lennoxa članovi su i David Portner (poznatiji pod Avey Tare imenom), Josh Dibb (ali molim lijepo, zovite ga Deacon) i Brian Weitz (da ga je barem majka nazvala The Geologist) a albumi snimljeni pod imenom Animal Collective mogu uključivati bilo koju kombinaciju između ova četiri člana, s tim da puno govori o Lennoxu da je on jedini prisutan na svakoj dosadašnjoj ploči. Iako ih zovu psych-rokerima ili noizerima, teško je jednim žanrom poubijat sve muhe koje izlaze iz njihovih pojačala.
Odmah na omotu "Person Pitcha" je puno toga jasnog. Mali bazenčić a unutra se kupaju djeca i životinje. U bukletu slične monade – leteće lisice, krokodili, djevojčice s prasećim repićima. Mmm, divota. Sve to je dobra vizualna kulisa za plemenske napjeve i ekstatične opuse koji ispunjavaju „Person Pitch“, producentsko-songwriterski kolaž ritmizirane buke i retro milozvučja kojeg kao da su lijepila zaigrana djeca uz pomoć onih životinja, a ne odrastao čovjek. Što uopće znači „odrastao čovjek“?
Noah Lennox svoje hipnotičke skulpture zvuka (koje stvarno funkcioniraju kao pjesme) gradi od zanimljivih semplova (npr. onaj najiritantniji zvuk na svijetu, vrištanje brzog bolida Formule 1, ovdje postaje perkusijski element par excellance) i mekano distorzirane i reverberirane melodije. U svemu tome, zavaljan u tone efekata, pliva Lennoxov glas u mnogim nasnimljenim levelima koji neodoljivo podsjećaju na Briana Wilsona, pogotovo na remekdjelo, problematičan ali ekstatičan album „Smile“. Ne spominjem li ja malo prečesto tog Wilsona? Šta ću, moram, nisam ja kriv, Lennoxov glas je na trenutke zastrašujuće sličan Wilsonovom.
Ove pjesme su sve – vrhunski konstruirane, slojevite, meditativne, krcate ritma i kvaziritma, psihodelije (ovo je jedan od rijetkih utoraka da ovu izlizotinu od riječi koristim u pravom smislu) i snovite atmosfere i uzvišenosti, dakle sve su - samo ne radiofonične. Ali koga to briga? Ovaj album je topao i intiman u svakoj suptilnoj ili nagloj promjeni stila, svakom novom ritmu i ozračju (afrobeat, glitch, dub, avangarda, ambient, drone, ludilo totalno) koji iz promjene izranjaju pobjedonosno. Neki novinari ovo uporno nazivaju „freak-folkom“, no sve je to vrlo subjektivno. Ja bi ovo nazvao jednostavno - glazbom. Živom, organskom, nepredvidivom, mušićavom i svojevoljnom.
Jedan od najhvaljenijih albuma prošle godine je, dakle, stvarno dobar i ako vam se i ne sviđa glazba koja dolazi s njega, vrlo je teško zanemariti bezbrojne kreativno iskorištene mogućnosti koje se danas studijskim metodama pružaju pjesmoklepcima. Noah Lennox je, što se „Person Pitcha“ tiče, diplomirao kreativnost i potpuno je jasno otkud potoci kritičarske sline.
Budite dobri prema svom anti-pop genu i poslušajte "Person Pitch".
"Person Pitch" će nagraditi i vas.
Tracklisting: Comfy In Nautica, Take Pills, I'm Not, Bro's, Good Girl's Carrots, Search For Delicious, Ponytail
Ja i moj sempler: Panda Bear uživo 2005.
Spotište: „Comfy In Nautica“ i "Bro's"
Pozdrav,
ek.
p.s.
Prošlo je već nekoliko dana, ali ja jednostavno moram reći nešto o tome. Umro je jedan od mojih najdražih mlađih glumaca. A taman kad smo počeli bit prijatelji. Čudno je to. Ode Ned Kelly, Willem Grimm, Sir Ulrich von Lichtenstein, Bob Dylan, Ennis Del Mar, Casanova, Dan iz "Candyja"... ode Joker. Šteta. Stvarno šteta.
Samo toliko, prije nego mi proradi žlijezda za patetiku pa vam priznam da sam mu onu večer kad sam na CNN-u vidio "Heath Ledger Dies At 28" zapalio svijeću.
Rest in bloody peace, mate.
Post je objavljen 29.01.2008. u 18:48 sati.