...Već sam napisala jedan post...ali nisam ga objavila...
....više se ne slaže sa mojim današnjim stanjem...
....Mislim da današnji post neće imat svoju temu...niti neku
posebnu namjenu...niti značaj....jer tako se i ja danas osjećam...
....glupog li razloga....tako ne volim te male glupe razloge
koji se meni čine neriješivim,nedokučivim....i zbog kojih gubim
sve ono što sam do sad uspjela izgraditi...mukotrpnim radom...
....svoje dragocjeno samopouzdanje,svoje veselje....onu
malu dječju radost koju obožavam....koja me čini time što ja jesam
i što uspijevam bit u ovom nesigurnom svijetu....
...jedan od glupih razloga je matematika...jooj...
...ta jedinica me ubija u dušu...
...pa hoću li više to ispraviti...
...to mi je jako srušilo samopozdanje...
a time i gubim volju za stvarima koje volim,koje želim
naučiti,a njih je mnogo....svaki dan nešto novo otkrijem...
i ta činjenica mi govori koliko sam zapravo mlada
i koliko toga je pred mnom....
...Ne volim kad mi se razpoloženje mijenja iz trenutka
u trenutak...a taj trenutak nema vrijeme,bar ne ono
koje je našem mozgu dokučivo....i tako iz dana
u dan....sve zamršenije....
...Pokušavam ponovno,kao i uvijek pronaći one sitnice
koje me vesele...koje iako male u svemiru,u mom su srcu
velike...
...I uspijem katkada u tome...no naravno,uvijek postoji
ono nešto što će me potkopati...
što će me stjerati u mišju rupu,ako ona uopće postoji,
i neću htjeti ikad više iz nje izaći...jer...
znati ću da se onda neću morati suočiti ni sa čim...
i bit ću naravno,sigurna....ono što iskreno želim...
ma gdje god i u kojoj god se situaciji nalazila...
...Promatram ovaj svijet svojim sićušnim okicama,
koje to i doista jesu,ali one imaju mogućnost mnogo
više vidjeti nego što ljudi misle...
i promatra ga....i što ga više promatram...
to me više rastužuje i usrećuje u istom trenutku....
a to me jako zbunjuje...Dovraga,pa zašto nemogu nikada
biti na čisto s nečim i biti sigurna u nešto...
Zašto ali svaki j....i put postoji ono prokleto ali...
...Mrzim što mi se miješaju ovi osjećaji
povremene sreći i tuge u isto vrijeme....ako se
to i može uopće nazvati tako....
....Neću nastaviti dalje jer...koliko god ispisivala
uvijek će ostati slovo koje je trebalo biti izrečeno
i nikad ništa neće biti dovoljno...
....Samo nek se zna da je ovo bio trenutni ispad,
a sad si vi mislite koliko zapravo trenutak traje...
za nekog trenutak može značiti mnogo,srušiti mu sve nade
a nekomu potpuno ništa,jer zavisi koji je to trenutak....
....e zamršenosti nikad kraja...
Zato vas sve pozdravljam....
i pozdravljam sve ljudeke koji mi nešto znače....
jer bez njih ništa ne bi bilo isto....pozz mojim ludama
iz raza....znaju one tko su....
Bilježim se sa štovanjem....ah...
Post je objavljen 29.01.2008. u 15:52 sati.