Ulazak Hrvatske u NATO posljednjih je dana vrlo česta tema kojoj političari pristupaju vrlo neselektivno i jednostrano. Stalno slušamo kako moramo u NATO jer da druge nema. No nitko nam do sad nije podastro konkretne brojke. Koliko će to Hrvatska uštedjeti ili biti primorana više izdvojiti za prelazak na NATO standard? U nedostatku službenih brojki, donosimo vam tekst umirovljenog vojnog pilota i magistra Tine Jelavića.
Znači u prethodna tri posta vidjeli smo pregledan prikaz Poljskih iskustva sa leasingom F-16. Onog istog krša, koji se i nama uporno natura posredstvom američkih političkih kanala u MORH-u. Inače, struka koja je prisiljena birati između F-16 i Gripena, svoje mišljenje je već izrekla posredstvom novinara. No, imajući u vidu ranije spomenuta ograničenja jednomotornih zrakoplova za let iznad Jadrana, postavlja se pitanje zašto se ne razmatra samo nabava dvomotornog lovca? Jer tu bi u igri bila samo dva lovca; američki F/A-18 Hornet i novi ruski lovac 4++ generacije MiG-35 razvijen iz MiG-29. S obzirom da se vrlo skupi F/A-18 koji je poletio 1978. godine, temeljio na prototipu YF-17 iz 1974., jasna je njegova zastarjela koncepcija u odnosu na MiG-35, koji je predstavljen prošle 2007. Znači što se aktualnosti dizajna tiče, tu nikakve dvojbe nema. MiG-35 je najbolje rješenje imajući u vidu sve njegove prednosti. Prvi je naravno cijena i ono što se za tu cijenu dobija. A dobija se konceptualno najnovije razvijen lovac na svijetu, čija krila su iskovana na temelju borbenih iskustava koje je stekao njegov prethodnik MiG-29, kao i njegov MiG-21. Naravno, tu osim cost-benefit metode, treba uzeti u obzir i postojeće stanje našeg zrakoplovnog održavanja i logistike, koje se na ovim prostorima od 60-tih i nabave prvog lovca MiG-21F-13 temeljio isključivo na sovjetskoj modelu. A kupnjom zapadne tehnike, HRZ mora preuzeti i sve prateće sustave od alata i uređaja za zrakoplovno održavanje do novog standarda naoružanja. Time ne samo da će se cijena već u startu skupljeg zapadnog lovca utrostručiti, nego će nama stvoriti dodatni problem - što uraditi sa postojećim istočnim alatima i naoružanjem, od zrakoplovnih bombi, preko nevođenih i vođenih raketa do streljiva? Skladišta će nam ostati puna skupo plaćanih i tijekom rata otimanih ubojnih sredstava, koja nećemo moći zakačiti na zapadnog lovca.
Druga velika prednost MiG-35 je više puta dokazano povjerenje u robusnu Sovjetsku zrakoplovnu tehniku, koja za razliku od zapadnih "sofisticiranih" i elektronikom prekrcanih letjelica, ima puno veći tolerans na propisana eksploatacijska ograničenja. Tako se primjerice, posada transportnog helikoptera Mi-8 MTV-1 tijekom rata mogla osobno uvjeriti kako taj helikopter u obrušavanju može letjeti čak sa brzinom od 350 km/h. Naime, tijekom medicinskog leta prema RH iz hr-enklave u srednjoj Bosni, vođa posade uočava kako je na njih ispaljena raketa zemlja-zrak. Kapetan potom helikopter prevodi u gotovo okomito obrušavanje, zaključivši kako samo s tim manevrom može izbjeći gotovo sigurnoj smrti. Međutim, ono što bi se dogodilo s nekom manje tolerantnom zapadnom letjelicom u slučaju probijanja tkz. "Never exceed speed" tj. brzine koja se nikada ne prelazi jer dolazi do loma konstrukcije. Takav prelazak crvene crte na brzinomjeru za čak 50 km/h, najvjerojatnije bi vodilo istom ishodu kao i pogađanje raketom. No taj helikopter oznake H-210 ne samo da je odletio taj let, već je ispucao i svoj "postnuklearni resurs". Letio je i nakon remonta 2003. Osim toga, naši helikopteri Mi-8 MTV-1 su bez gubitaka preživjeli sve pogotke od pješačkih kalibara, preko gelera minobacačkih i tenkovskih granata, pa čak do rakete zemlja-zrak Strela-2M. Ono što je pritom prolazio njen oklopljeni brat Mi-24, neću ni spominjati, budući je isti dovoljno opjevan u američkim filmovima ala Rambo III. Slična iskustva proživjeli su i naši piloti MiG-21, koji su u tijekom ovog rata uspješno prolazili kroz krošnje, dalekovode, pa čak i kroz eksplozije vlastitih bombi...
Cijeli tekst pročitajte na 012station.bloger.hr
Post je objavljen 29.01.2008. u 09:30 sati.