shta bih ja bez mese... malo malo, pa opet njega spomenem. on mi dodje k'o brat po jeziku, jer ne znam shta bi nas drugo moglo vezivati...
"Ne mogu da pricam šta je bilo u Hocinu, u dalekoj zemlji ruskoj. Ne zato što ne pamtim, vec što necu. Ne vrijedi pricati o strašnom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvjerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni zaliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjecanje na sve što je ruzno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti."
ali uvijek me obori s nogu. uvijek mi dodje nekako kao melem na dushu, kao izgubljena domovina, kao sushtina mene same...
Post je objavljen 28.01.2008. u 22:42 sati.