Purgerska nostalgija
Sastavio i Slozio za citanje : Zdenko Kahlina
Ovo je za one kojima Zagreb nesto znaci i koji znaju kaj je to pravi zagrebacki govor iliti šatra- pravi zagrebački sleng. To se jos zove „purgerski“ jezik.
Purger je nadimak za građana Zagreba. Riječ purger može označavati i navijača zagrebačkog Dinama. Riječ može označavati i stanovnike drugih gradova. Riječ dolazi iz njemačkog jezika, iz riječi Bürger, a u prijevodu znači "stanovnik grada".
Peska belega..
Prodavaci su isli po ulicama i vikali : « Peska belega (prodajem) »..
Toga se ja osobno ne secam, ali znam iz priča. Navodno je bio iz Samobora i na tamošnjim bajerima skupljao taj kvarcni pjesak koji je prodavao za ribanje rajngli i lonaca.
Babinjak na Savi
Sava. Kupalište. Splav u Savi sa dva „bazenića“ za klince.
Miris dasaka dobro presušenih na suncu. Frajeri s tarzanicama u maratonkama španciraju pred frajlama po nasipu. Krasni su bili dečki u maratonkama s onom štrajfom po sredini i gumbima sa strane. Puce su bile jako hercig sa volančekom na badiću. Zadnji put kad sam se kupal tam zadnji čas su me zvlekli jer me je ćopil vir… uglavnom, bil sam crn ko sam vrag od vuglena u vodi.
Kod ovih kabina za presvlacenje smo škicali kroz luknje I razmake medu daskama, na puce dok su se presvlačile. Na livadi se uvijek igrala odbojka i nogomet.
Ježeva kućica..
Ja sam satima uzival uz tu slikovnicu i znal sam ju napamet ... jos ju i danas imam tu u kanadi!
Po šumi, širom, bez staze, puta
Ježurka Ježić povazdan luta.
Lovom se bavi često ga vide,
s trista kopalja na juriš ide.
I vuk i medo, pa čak i – ovca,
poznaju ježa, slavnoga lovca.
Jastreb ga štuje, vuk mu se sklanja,
zmija ga šarka po svu noć sanja.
Pred njim dan hoda, širi se strava,
njegovim tragom putuje slava.
Bas cudno kako nesto potpuno zaboravljeno u trenu moze opet postati blisko i drago.
Milicajci..
Meho (policajac s trgaća) koji je stajal na postolju I za novo leto dobival poklone na sred raskrsca. To je bilo vrijeme dok su jos automobili smjeli ici Ilicom preko Trga Republike u obadva smjera .
Vojska..
Moj prijatelj je služil vojsku 3 leta i to s drvenim sivim koferom. Nema veze kolko dugo se vojska sluzila, ali svi se secamo drvenih kofera, sa kojima se islo u vojsku.
Doma v Kraljevcu, moja mama jos uvijek cuva kofer od mog brata iz 1964 godine…
Maksimir..
Sjeća li se netko čamaca na Maksimirskim jezerima. Ja sam samo čul o njima ali moj tatek je veslal..i mamica se vozila u čamcu i uzivala!
SJEĆANJA NA MAKSIMIR
Jedanaestica me dovezla do najvećeg i najljepšeg parka, gdje dugo nisam bio, sišao sam i ušao kroz velika metalna vrata. Navalila su sjećanja…
…Znali smo se naći sa familijom pred ulazom u Maksimir, pa povesti djecu u Zoološki vrt. Prije razgledanja životinja, ili poslije toga, nismo mogli maknuti djecu od čamaca na prvom jezeru. Veslali bi oko Zoološkog vrta it kojega se širio zadah zvijeri iz kaveza. Po jezeru su plovili čamci, koje se moglo unajmiti i stariji da provozaju obitelj ili mlađi sa draganom. Iz čamaca se mogli vidjeti kavezi sa životinjama, a između čamaca su elegantno klizili labudovi. Iz paviljona pokraj jezera se čula glazba. Tu su znale svirati «pleh glazbe» ZET-a, vatrogasaca, ili tamburice iz Šestina ili Gračana. Zvali smo ga "Paviljon jeke". Obavezni štandovi uz stazu su nudili šarene lizalice, sjemenke, krahl i kandirano voće. A pokraj jezera je bil "Šnel-fotograf", koji nas je slikao, i za nekoliko minuta smo mogli dobiti sliku, za uspomenu.
Nakon toga bi otišli na Vidikovac, do kojega je od ulaza vozila kočija. Tamo bi pojeli nešto sa roštilja, a stariji bi to zalili gemištom. Za to vrijeme su se djeca igrala pokraj na travi. Naravno i tu su goste razveseljavali muzikaši. Kapela je svirala, da se čula kroz cijeli park.
Prije nego smo išli kući, znali smo skrenuti na izlaz iz Maksimira prema Bukovcu, gdje je na livadi bio veliki vašar, lunapark. Na njemu se šarenili veliki i mali ringišpili, veliki tobogan, njihaljke kao lađe, kiosci streljane, sa zračnom puškom, gdje su se rušile limene šarene mete uz prasak baruta postavljenoga u podnožju, sa krpenim kuglama se rušila piramida od limenih lončeka, a najveselije je bilo «tko nabije taj dobije», gdje je u sredini ograđenog kruga bio podij sa postavljenim bocama raznog pića, na koje se trebao nabaciti drveni prsten, pa se mogla osvojiti i vrjednija nagrada, ako se na istu bocu nabace dva, tri ili više kolutova. Kakav bi bio vašar bez šatora gatare, svjetskih čuda kao bradate žene, najjačeg čovjeka i slično. Naravno, najposjećeniji su bili šatori sa roštiljem i šankom, a za djecu, slasticama i igračkama.
Iz limenih zvučnika miješala se različita glazba prekidana čestim najavama i pozivima da posjetite vašarske atrakcije.
Svi se sa sjetom sjećaju tih vremena i sa uzdahom zaključuju: Toga svega danas više nema. A u doba naših starih, kada je Maksimir uređen i otvoren, tim stazama su se šetale dame u širokim rokoko suknjama, a gradska gospoda su ih pozdravljala skidajući «hohcilindre» sa glave uz elegantan naklon. Mladi gizdavi oficiri, salutirali bi, kočopereći se opasanom sabljom u zategnutin uniformama i zglancanim čizmama. Djeca u plavim mariner odjelcima su gurala veliki «rajf» (kolut), ili drvenu šarenu ptičicu, koja je glasno klepetala krilima. Možda su i oni isto uzdisali – Toga više nema…"
Tako sam i ja sa sjećanjima na stara vremena, šećem Maksimirom i gledam oko sebe, neću li vidjeti taj fijaker i dame u krinolinama, sa djecom koja guraju ispred sebe šarenu drvenu ptičicu na kotačima, koja je lupala drvenim krilima…
Serbus i najte kaj zameriti.
Post je objavljen 28.01.2008. u 22:32 sati.