Jeste li se ikada zapitali što je zapravo ljubav?
To je osjećaj, osjećaj koji je lijep ako nije uzaludan, tj. ako ti je uzvraćen.
Sad... Mislite da vam se sviđa netko. Uvijek kada iznenada vidite tu osobu, nešto vas presječe po sredini, nešto vam zaleprša u trbuhu. U njezinoj blizini ili nemate snage ništa reći ili govorite gluposti. Navečer idete spavati s njom u mislima, ujutro vam je prva na pameti. Bojite da će te se pred njom osramotiti. Što god pred njom napravite, poslije se pitate da li ste to trebali napraviti, što sad on/ona misli o vama, i naravno, uvijek na kraju zaključite da ste glupo postupili makar možda i nije tako. Po bilježnici crtate srčeka ili cvijetiće. Skoro sve vas na neki način podsjeća na tu osobu, makar to bilo i prvo slovo njegovog/njenog imena. Dane provodite razmišljajući da li se sviđate toj osobi, uglavnom razmišljate u stilu: pa zašto bi mu se JA svidio/la? Provodite sate da vidite u kojoj majci izgledate lijepše i tanje kako bi mogli izaći van, makar će vas ta osoba vidjeti na par sekundi. Kada odlučite priznati nešto važno toj osobi, i to nakon dugo razmišljanja, na kraju dođete do nje i desi se blokada, te provalite nekaj nebitno u stilu: kaj imamo sutra prvi sat (a zapravo nemate prvi sat). Kad vas netko pita što vidite u toj osobi, ne znate točno reći. Svojim postupcima želite pokazati toj osobi da vam se sviđa, npr. čekate ju na ulici jer ste ju vidjeli daleko iza, ili pustite da vam tramvaj ode kad idete u školu jer ste vidjeli da ta osoba dolazi, a onda kad vas ta osoba pita zašto ju čekate slažete nekaj glupo u stilu: zamislila sam se i nisam skužila da je došao tramvaj ili tramvaj je bio prepun (a bio je na pola prazan). Za tu osobu bi napravili sve, sve bi joj oprostili, makar to značilo da ćete prekršiti nešto što ste oduvijek držali kao svoj bitan stav.
Je li to ljubav?
Netko će mžoda reći: ne. To je opsjednutost, kukavičluk, manjak samopouzdanja, smotani ste općentio, to je glupiranje, budalasti postupci, omalovažavanje sebe, iživljavanje na bilježnici, laganje, ulizivanje, trčanje za nemogućim, umišljanje...
Ljubav nije osjećaj. Ljubav je skup djela, postupaka i osjećaja koji su kod svakog drugačiji. Ljubav je stanje, glagol, imenica. Ljubav je nešto toliko veliko da čovjek ne može shvatiti. To je za njega nešto nedokučivo i udaljeno, prostrano poput svemira. A, opet ju je osjetio na svojoj koži. Ljubav je poput sunca: znamo da je tu, no ne možemo ga dokučiti, ne možemo shvatiti njegovu važnost niti veličinu, nikad ga nećemo moći potpuno upoznati, osjetimo njegove zrake, ali ne možemo reći kako mirišu, kojeg su okusa, pa čak ni njihovu boju jer se mijenja i poprima različite oblike, mi ne mžemo njome upravljati, ali ono može kontrolirati naš život.
Mi vjerojatno nikad nećemo doći do te razine da razumijemo jedan normalan osjećaj koji proizlazi od nas... I onda kažemo da smo inteligentna bića... A dopuštamo da nešto vlada nama.
Što je ljubav na kraju? Ja ne znam... Ja sam obično malo stvorenje u zagrljaju beskonačnog svemira i imam samo jedan život da shvatim tko me to grli...
pozdrav
Post je objavljen 28.01.2008. u 18:48 sati.